Ratom su uništene i ceste i pruge. U to vrijeme cestovni i željeznički promet bio je vrlo važan za hrvatske krajeve. Okupacijom nekih područja, dijelovi Hrvatske bili su prometno odsječeni, a ceste i pruge su uništavane ili su propadale. To je značilo i dug oporavak prometne infrastrukture nakon rata.

Osim ratnih stradanja i viskog mortaliteta koji se negativno utjecao na demografiju Hrvatske, rat je utjecao i na smanjenje broja stanovnika kroz smanjeni natalitet i iseljavanje stanovnika. Tako se broj stanovnika od 1991. do 2001. godine smanjio za 8%.

Srpski pobunjenici 1991. godine su napali i spalili selo Ćelije blizu Vukovara. Pri tome su istjerali oko 200 stanovnika toga mjesta. Nakon toga se protjerivanje stanovnika i paljenje kuća nastavljalo u ostalim okupiranim mjestima, čime je počeo masovni progon Hrvata i drugih nesrba.

U ratu su osim ljudskih žrtava stradavala kulturna dobra i arhitektura. Tako su pogođene gradske jezgre Dubrovnika, Šibenika i Zadra. Sve to donijelo je ogromnu materijalnu štetu i dugotrajan oporavak nakon rata.

Ukupan broj žrtava rata nije moguće znati, najviše zato što se 2020. godine još 1600 osoba smatra nestalima. Tako se ukupni broj žrtava i povećava, a moguće da je i veći i s jedne i s druge strane.

Procjenjuje se da je u Domovinskom ratu poginulo oko 8000 branitelja, 7000 civila, a mnogima sudbina nije poznata, pa se vode nestalima. Sve to dovodi do brojke od 16 000 stradalih.

Hrvatska je i prije rata bila jedna od važnih turističkih odredišta. Rat je doveo do manjka turista, a nakon rata je turizam bilo teško oporaviti. Turizam je bio jedna od važnijih gospodarskih grana i njegov doprinos gospodarstvu uvelike se osjećao, kao i njegov manjak.

Srpski pobunjenici su potpomogli da broj žrtava Hrvata bude veći jer su provodili politiku etničkog čišćenja, odnosno željeli su da na jednom području ostane samo jedan narod i to srpski. Na okupiranim područjima dolazilo je do masovnih zločina, a ubijani su i Srbi ako se nisu slagali s tom politikom.

Mnoga područja koja su u ratu okupirana, često su i uništena, spaljena, opljačkana. Oporavak tih mjesta, a pogotovo gospodarstva je bio spor, a to je sve spriječilo ljude da se vrate jer nije bilo poslova.

Pripadnik Hrvatske vojske Josip Jović na Plitvičkim jezerima je na Uskrs 1991. godine poginuo kao prva hrvatska žrtva Domovinskog rata. Izgubio je život pri uspostavljanju reda i mira na području Plitvica, pri čemu su srpski pobunjenici otvorili vatru.

Smatra se da je već tijekom 1991. godine prognano oko 325 000 ljudi. To je bio velik broj ljudi koje je trebalo smjestiti. Dio je smješten u druge dijelove Hrvatske, a dio je svojevoljno izbjegao u inozemstvo. Dio se nakon rata vratio svojim kućama.

Škabrnja je selo u blizini Zadra. U studenom 1991. godine srpski pobunjenici su uz pomoć JNA ubili 84 branitelja i civila i spalili selo.

Zbog etničkog čišćenja koje su provodili Srbi u Hrvatskoj, neki dijelovi Hrvatske su promijenili svoj etnički sastav, a kada je nakon Oluje većina Srba otišla iz Hrvatske, to je utjecalo i na ukupni etnički sastav zemlje.

Ukupno je žrtava bilo više od 6000. Od toga je bilo 2000 civila, a ostalo su bili stradali vojnici Republike Srpske Krajine.