Prvi hrvatski rječnik sastavio je i objavio Faust Vrančić 25. kolovoza 1595. godine u Veneciji.
Rječnik se zove „ Rječnik pet najuglednijih europskih jezika — latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, hrvatskoga i mađarskoga “. Odnosno, originalni naziv je „ Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germani cae, Dalmatiae & Ungaricae “.
U rječniku je za svaki od pet jezika dato 5,000 odrednica.

Prvu hrvatsku gramatiku napisao je i objavio Bartol Kašić 1604. godine.
Gramatika se zove „ Temelji i lirskoga jezika u dvije knjige“, odnosno „ Institutionum linguae illyricae libri duo “.
Kašić se pri izradi knjige oslanjao na Faustov rječnik.

Povijest hrvatskih pravopisa proteže se od 1639. godine.
U predstandardizacijsko doba hrvatskoga jezika objavljeno je više pravopisnih djela. Prvo je ono Rajmunda Džamanjića „ Nauk sa piisati dobro latinskiema slovima rieci yesika slovinskoga koyiemse Dvbrovcani, i sva Dalmatia kakko vlasct ititem svoyiem yesikom sluscij “, otisnuto u Veneciji 1639. godine.
Potom slijede tri pravopisna priručnika kojima autori nisu poznati.