Životni uvjeti na staništu određuju koja živa bića mogu opstati na njemu. Životni uvjeti su: tlo, voda, zrak, temperatura i svjetlost.

Tlo je podloga po kojoj i u kojoj se kreću organizmi na kopnu. Tlo je jedan od životnih uvjeta na staništu, a posebno je važno za kopnena staništa.

Voda je jedan od životnih uvjeta na staništu. Voda je dio svih živih bića i potrebna je svim bićima za preživljavanje.

Zrak je jedan od životnih uvjeta na staništu. Zrak je smjesa različitih plinova, a neki od tih plinova su kisik i ugljikov(IV) oksid. Većina živih bića udiše kisik iz zraka.

Temperatura je jedan od životnih uvjeta na staništu. Temperatura ovisi o geografskom položaju, pa su neki dijelovi Zemlje topliji, a neki hladniji.

Svjetlost je jedan od životnih uvjeta na staništu. Svjetlost je bitna zbog mnogih potreba živih bića, a posebno je bitna zbog fotosinteze, procesa u kojem biljke koriste svjetlosnu energiju da bi vodu i ugljikov(IV) oksid pretvorile u kisik i šećer (hranu).

Prilagodbe su razlike živih bića koje im omogućavaju da žive u različitim uvjetima. Neka živa bića su prilagođena suši, neka životu u vodi, neka letu...

Mimikrija je posebna vrsta prilagodbe u kojoj organizam oponaša svoje stanište bojom ili oblikom. Na primjer, zeleni skakavac bojom oponaša biljke na kojima živi.

Upozoravajuća obojenost je prilagodba organizama koji su žarko obojeni kojom upozoravaju neprijatelje da su otrovni. Zbog jarke obojenosti drugi organizmi ih izbjegavaju i neće ih pojesti. Neke otrovne žabice su jarko obojene, kao i pčele koje žuto-crnim prugama poručuju da su opasne.

Endemi su živa bića koja žive samo na malom području na svijetu. Primjer endema je čovječja ribica koja živi u špiljama u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini i ne može ju se naći nigdje drugdje u svijetu.

Kutikula je voštana opna koju biljke imaju na listovima i stabljikama, a smanjuje isparavanje vode kako se biljka ne bi isušila. Biljke koje žive u sušnim područjima (npr. kaktusi) često imaju debelu kutikulu da bi što više smanjili gubitak vode.

Neka živa bića žive u zajednicama, grupama. Prednosti života u zajednici su veća sigurnost od predatora, lakši lov plijena i bolja briga o mladuncima. Zajednica životinja je čopor vukova, krdo jelena, roj pčela...

Neka živa bića žive kao samostalne jedinke, bez da su u zajednici s drugim jedinkama svoje vrste. No, čak i bića koja žive samostalno povremeno provode vrijeme s drugim jedinkama iste vrste. Polarni medvjed živi kao samostalna jedinka.

Biljojedi su živa bića koja se hrane biljkama. Nazivaju se još i potrošači prvog reda. Neki biljojedi su zec, koza, krava.

Mesojedi su živa bića koja se hrane životinjama. Nazivaju se još i potrošači 2., 3. ili višeg reda. Neki mesojedi su vuk, mačka, lav.

Svejedi su živa bića koja se hrane i biljkama i životinjama. Mogu biti potrošači bilo kojeg reda. Neki svejedi su čovjek, medvjed, pas.

Simbioza je odnos jedinki različitih vrsta. Taj odnos može biti koristan ili štetan za jedinke koje u njima sudjeluju. Neki oblici simbioza su mutualizam i parazitizam.

Mutualizam je vrsta simbioze u kojoj obje vrste imaju koristi. Primjer mutualističkog odnosa su lišajevi koji se sastoje od algi i gljiva. Alge vrše fotosintezu kojom stvaraju hranu i za sebe i za gljive, a gljive pomažu algi da dobije dovoljno vode i mineralnih tvari iz tla.

Bioindikator je organizam koji nam pomaže odrediti je li neko stanište čisto ili zagađeno. Lišajevi su bioindikatori koji mogu preživjeti samo na čistim staništima koja nisu zagađena.

Parazitizam je vrsta simbioze u kojoj jedna vrsta ima koristi, a druga štete. Parazit je organizam koji ima koristi dok šteti drugom organizmu. Organizmi koji uzrokuju bolesti su najčešće paraziti, npr. krpelji i metilji.

Metiljavost je bolest koju uzrokuju metilji. Metilji su paraziti koji žive u tijelu domaćina. Metilji imaju puno prilagodbi na parazitski način života: nije im potreban zrak za život, imaju čvrstu kutikulu (omotač tijela) i prianjaljke kojima se učvrste za unutarnje organe domaćina.

Potajnica je parazitska biljka koja ne vrši fotosintezu, nego raste na drugim biljkama (domaćinima). Potajnica dobiva svu vodu i hranu od domaćina (npr. bukva, hrast) na kojima živi.

Poluparazit je biljka koja može vršiti fotosintezu i sama si stvara hranjive tvari, ali uzima vodu i mineralne tvari od domaćina na kojem parazitira. Jedan od poluparazita je bijela imela koja često parazitira na stablima jabuke, kruške, lipe.

Invazivna vrsta je vrsta koja se brzo prilagođava novom staništu i širi se po njemu pri čemu šteti zavičajnim vrstama koje inače tamo žive. Takve vrste najčešće dolaze do novih staništa kada ih čovjek namjerno ili slučajno unese.

Neke invazivne vrste u Hrvatskoj su: mungos (životinja koja je namjerno unesena na otok Mljet da bi istrijebio zmiju poskok, pa se sam proširio), ribe babuška, kalifornijska pastrva i sunčanica (ribe koje žive u slatkim vodama i štete zavičajnim vrstama), crvenouha kornjača (gmaz koji je česti kućni ljubimac, a kada pobjegne u prirodu šteti barskoj kronjači), ambrozija (biljka koja se brzo širi i izaziva alergije kod ljudi, a može naštetiti i usjevima koje ljudi uzgajaju) i mnoge druge.