Kopneni organizmi su živa bića koja žive na površini tla, u tlu ili u nižim slojevima atmosfere (zraka). Čak i živa bića koja mogu letjeti povremeno slijeću na tlo.

Vanjski oklop je čvrsti vanjski sloj tijela koji štiti neke kopnene životinje od isušivanja. Vanjski oklop imaju kukci i pauci.

Sluz je posebna tekućina koja prekriva kožu nekih kopnenih životinja i štiti ih od isušivanja. Sluz imaju životinje koje žive na vlažnim staništima, kao što su žabe.

Ljuske su tjelesni pokrov koji imaju gmazovi (gušteri, zmije, kornjače, krokodili), a štiti ih od isušivanja. Ljuske su čvrste i dobro zadržavaju vodu u tijelu, što omogućuje gmazovima život na kopnu.

Perje je tjelesni pokrov ptica (npr. kokoš, orao, noj). Perje sprječava isušivanje, ali i pomaže pticama sačuvati tjelesnu toplinu.

Dlake su tjelesni pokrov sisavaca (npr. miš, pas, čovjek). Dlake sprječavaju isušivanje, ali i pomažu sisavcima zadržati toplinu.

Kora je vanjski sloj na stabljici nekih kopnenih biljaka koja ih štiti od isušivanja. Osim kore koja se nalazi na stabljici, biljke na listovima imaju gusto složene površinske stanice koje isto štite od isušivanja.

Životinje koje imaju noge mogu hodati i trčati (npr. mačka), skakati (npr. skakavac) ili se penjati (npr. majmuni). Većina kopnenih životinja ima noge za kretanje.

Gmizanje je način kretanja kopnenih životinja koje nemaju noge. Takve životinje se kreću savijanjem tijela dok su trbuhom naslonjene na podlogu. Gmižu zmije i gušteri.

Kosti su čvrsti organi kopnenih životinja. Kosti drže tijelo uspravnim i omogućuju kretanje, a povezane su zglobovima koji se mogu pomicati.

Mišići omogućuju pomicanje kostiju i kretanje cijelog tijela kopnene životinje. Moraju biti dovoljno snažni da omoguće životinji da se kreće.

Ptice imaju prilagodbe zbog kojih mogu letjeti. Te prilagodbe su krila, perje, snažni mišići i šuplje, lagane kosti. Ptice koje žive uz vodu imaju masno perje koje se ne može smočiti, jer ptica ne bi mogla letjeti s mokrim perjem.

Šišmiši su jedini sisavci koji mogu letjeti. Oni imaju posebne prilagodbe na let: tanke i lagane kosti te kožicu između prstiju koja liči na krila ptica.

Biljke su prilagođene na vjetar čvrstim korijenom i niskim rastom, a stabljika im može biti čvrsta tako da ju vjetar ne može slomiti ili savitljiva tako da se savije na vjetru. Uz to, neke biljke koriste vjetar za raznošenje peludi i rasprostranjivanje sjemenki.

Jedrenje je poseban oblik leta u kojem ptica koristi energiju vjetra koji ju nosi bez da ptica maše krilima. Kada jedri, ptica štedi energiju jer ne mora mahati krilima.

Kopnene životinje najčešće dišu plućima. Disanjem u pluća ulazi zrak s puno kisika, a izlazi ugljikov dioksid.

Neke životinje koje imaju vlažnu kožu mogu disati preko kože. Takve životinje često žive uz vodu (npr. žaba) ili pod zemljom (npr. gujavica) jer bi se na suncu isušile i ne bi mogle disati.

Kukci i pauci dišu pomoću otvora na tijelu kroz koje ulazi zrak u cjevčice unutar tijela. Cjevčice prenose kisik iz zraka po cijelom tijelu.

Sisavci i ptice skupljaju sloj masnih naslaga (sala) na tijelu da bi sačuvali toplinu tijekom zime jer je salo toplinski izolator. Osim toga, sisavci dobivaju više dlake, a ptice više perja u jesen da bi se pripremili za hladnoću zimi.

Ptice i sisavci imaju stalnu temperaturu tijela koja se ne mijenja čak i ako se je zrak oko njih hladan ili vruć. Zbog toga ptice i sisavci imaju prilagodbe koje im pomažu zadržati stalnu tjelesnu temperaturu.

Vodozemci (npr. žabe) i gmazovi (npr. gušteri) imaju promjenjivu temperaturu tijela. Životinjama s promjenjivom temperaturom tijela se mijenja tjelesna temperatura zajedno s temperaturom okoliša (ako je zrak vruć, i njihovo tijelo će biti toplije). Životinje s promjenjivom tjelesnom temperaturom zimi provode u mirovanju.

Biljke imaju prilagodbe koje ih štite od hladnoće: debela kora, odbacivanje lišća na jesen. Zbog ovih prilagodbi biljke mogu preživjeti zimu i nastaviti rasti u proljeće.