Stvaranje jugoslavenske države

Regent Aleksandar Karađorđević 1. prosinca 1918. godine proglasio je ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS) na temelju Adrese delegacije Narodnog vijeća SHS.

Na Vidovdan 28. lipnja 1921. godine donesen je Ustav Kraljevine SHS, nazvan Vidovdanski ustav izglasan natpolovičnom većinom, iako je za ustav trebala biti dvotrećinska većina glasova. U radu Ustavotvorne skupštine nije sudjelovala gotovo polovica zastupnika.

Svetozar Pribičević bio je srpski političar iz Hrvatske i predsjednik Samostalne demokratske stranke koji se zalagao za unitarizam, tj. da su Južni Slaveni jedan narod od tri plemena.

Jadransko pitanje nazivamo problem razgraničenja Italije i Kraljevstva SHS. Naime, talijanske snage su okupirale veći teritorij nego što je bilo ugovoreno Londonskim ugovorom. Jadransko pitanje je djelomično riješeno potpisivanjem Rapalskim ugovorom.

Ante Trumbić je hrvatski političar i pravnik, a tijekom Prvog svjetskog rata bio je predsjednik Jugoslavenskog odbora među silama Antante. Na Krfskoj deklaraciji zauzimao se za ujedinjenje Kraljevine Srbije i ostalih jugoslavenskih naroda na temelju priznanja državnih individualnosti.

Rapalski ugovor potpisan je 1920. godine, a ugovorom je Italija pod svoju vlast dobila oko 600 000 Hrvata i Slovenaca nad kojim su provodili talijanizaciju i teror. Teror je pojačan dolaskom fašista na vlast kad se Hrvate i Slovence počinje i fizički napadati.

Protiv talijanizacije i sustavnog terora pobunili su se 1921. godine seljaci oko Pule i rudari Labinštine, ali je bunu ugušila talijanska vojska.

Kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. godine izvršio državni udar i preuzeo apsolutnu vlast u državi, tj. uveo je diktaturu.

Talijanski jezik se na istočnom Jadranu nametao kao službeni, a on se koristio u uredima, sudovima i školama. Čak se i na javnim mjestima moralo govoriti talijanskim jezikom, a u suprotnom su mnogi bili kažnjavani.

Adresa je novi dokument koji je sastavila delegacija Narodnog vijeća SHS u kojem je izražena samo želja za ujedinjenjem dviju država bez prethodnih smjernica iz Naputka.

Jugoslavenski odbor je organizacija hrvatskih, srpskih i slovenskih političara emigranata iz Austro-Ugarske Monarhije tijekom Prvog svjetskog rata. Političari su se istaknuli kao važan politički faktor pred silama Antante, a odbor je osnovan neposredno kad je Italija izrazila svoje zahtjeve za istočnom jadranskom obalom.

Hrvatska republikanska seljačka stranka predvođena Stjepanom Radićem bila je vodeća stranka u Hrvatskom bloku u borbi protiv centralizma. Otpor se pretvorio u hrvatski nacionalni pokret, a zbog svog političkog djelovanja Radić je dobivao sve veću potporu u narodu.

Na Krfskoj konferenciji nastala je krfska deklaracija koju su sastavili jugoslavenski odbor i srpska vlada na malom grčkom otoku. Jugoslavenski odbor se zalagao za federalizam, a srpska vlada za centralizam s vodećom ulogom Srbije u novoj državi.

Regent Aleksandar Karađorđević 1. prosinca 1918. godine proglasio je ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS) na temelju Adrese delegacije Narodnog vijeća SHS.

Kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. godine izvršio državni udar i preuzeo apsolutnu vlast u državi, tj. uveo je diktaturu.

Italija je neposredno nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije zauzela Goricu, Trst, Istru, kvarnerske otoke i velike dijelove Dalmacije zajedno s Zadrom i Rijekom.

Hrvatska zajednica i Hrvatska pučka seljačka stranka zalažu se za federalizam, tj. preuređenje centralističke države u federativnu republiku.

Srbi koji su najbrojniji članovi Demokratske stranke i koji su živjeli preko Drine, Save i Dunava, tj. izvan Srbije, nazivani su prečanskim Srbima.

Naputak je dokument koji je nosila delegacija Narodnog vijeća SHS u Beograd koji je sadržavao sve smjernice i uvjete o ujedinjenju sa Srbijom.

Svetozar Pribičević bio je srpski političar iz Hrvatske i predsjednik Samostalne demokratske stranke koji se zalagao za unitarizam, tj. da su Južni Slaveni jedan narod od tri plemena.

Stjepan Radić kao vođa Hrvatske pučke seljačke stranke zalagao se za federativnu republiku, to jest za veću samostalnost i ravnopravnost pojedinog naroda u budućoj državi. Radić je tražio da se sve dogovore u vezi ujedinjenja treba prvo provesti pa tek onda stvoriti jedinstvenu državu.

Vladajući režim je 1920. godine Obznanom zabranio rad Komunističkoj partiji Jugoslaviji pod optužbom da sprema državni udar. Nakon Obznane članovi KPJ-a počinju djelovati u ilegali.

20. lipnja 1928. godine Puniša Račić pucao je na članove Seljačko-demokratske koalicije ubivši Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a smrtno ranivši Stjepana Radića koji umire 8. kolovoza 1928. godine.

Rapalski ugovor potpisan je 1920. godine, a ugovorom je Italija pod svoju vlast dobila oko 600 000 Hrvata i Slovenaca nad kojim su provodili talijanizaciju i teror. Teror je pojačan dolaskom fašista na vlast kad se Hrvate i Slovence počinje i fizički napadati.

Članovi Stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke bili su posebno nezadovoljni centralističkim upravljanjem Kraljevstva SHS, posebice nakon što je dio srpskih političara na silu uz pomoć vojske i policije provodilo svoju politiku.

Regent Aleksandar Karađorđević 1. prosinca 1918. godine proglasio je ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS) na temelju Adrese delegacije Narodnog vijeća SHS.

Stjepan Radić je počeo surađivati s radikalima kako bi HRSS mogao ponovno politički djelovati, a tako je promijenio ime stranke u HSS ili Hrvatska seljačka stranka.

20. lipnja 1928. godine Puniša Račić pucao je na članove Seljačko-demokratske koalicije ubivši Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a smrtno ranivši Stjepana Radića koji umire 8. kolovoza 1928. godine.

Nesprsko stanovništvo je bilo najviše pod represijom državnih organa vlasti. Često su neopravdano optuživani za kršenje zakona, uvrede kralja itd.

Hrvatski blok se zalagao za uvođenje federalizma u Kraljevinu SHS i predvođen Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom borio se protiv centralizma.

Stjepan Radić bio je vođa Hrvatske pučke seljačke stranke, a nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije zalagao se da buduća država bude federativna republika u kojoj će se poštovati samostalnost i ravnopravnost pojedine države.

Seljaci su posebno bili nezadovoljni zbog žigosanja stoke što se vršilo kako bi vojska stoku mogla mobilizirati u ratne svrhe. Izbila je prava pobuna seljaka jer su se bojali da će im se stoka oduzeti, a žigosanu stoku nisu smjeli prodavati, dok bi cijena stoke nesposobne za vojne svrhe bila znatno snižena.

Seljačko-demokratsko koaliciju ili SDK podržavala je većina Hrvata, ali i većina Srba s područja današnje Hrvatske. Radić i Pribičević su se zbližili u borbi za federalizam i protiv centralizacije te velikosrpske politike.

29. listopada 1918. Hrvatski sabor je prekinuo sve državne odnose s Austrijom i Ugarskom na temelju Wilsonovih 14 točaka. Također je sjedinio Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju i Rijeku u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba kao privremeno rješenje do ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom.

Banska dužnost ukinuta je 1921. godine, iako je funkcija bana od 1918. godine bila samo formalna.

Uvođenjem dinara kao zajedničke valute drugi stanovnici s područja bivše Države SHS bili su oštećeni prilikom zamjene krune za dinar jer je omjer zamjene bio 4 krune za 1 dinar.

Nikola Pašić je predsjednik vlade Kraljevine Srbije tijekom Prvog svjetskog rata i nakon njega. Zalagao se za ideju centralizma s glavnom ulogom srpske vlade u budućoj državi.