Kina je pripadala Istočnom bloku, kao jedna od komunističkih država koja je podržavala rad i politiku SSSR-a. U Pokretu nesvrstanih su osim Jugoslavije, Indije i Švicarske sudjelovale još Irska, Finska, Švedska i Austrija što se tiče europskih zemalja. Pokret je krajem 1970-ih imao 98 država članica.

Nakon što je Komunistička partija Jugoslavije preuzela vlast, počela se obračunavati s protivnicima režima. U sklopu toga kontroliralo se što smije biti tiskano u novinama, rečeno na radiju, sve je bilo pod kontrolom države. Postupci kojima se brani da se nešto tiska ili kaže nazivaju se cenzura.

U vodstvu Saveza komunista Hrvatske našli su se Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, koji su podržavali hrvatske nacionalne težnje, pa su zahtijevali i gospodarsku reformu zemlje. Smatrali su da hrvatska republika daje previše novca u zajedničku blagajnu, iz koje novac ide u slabije razvijene dijelove Jugoslavije. Zastupali su i veću političku samostalnost republika.

*u Beogradu/u Buenos Airesu/u New Delhiju/u Bernu

Staljin i Informbiro osudili su 1948. godine ponašanje jugoslavenskog vodstva te je donesena Rezolucija Informbiroa, kojom je KPJ isključena iz rada Informbiroa. To je značilo prekretnicu u razvoju Jugoslavije.

Novi ustav iz 1963. htio je i u svom nazivu istaknuti socijalističko usmjerenje države, pa je država dobila naziv Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, skraćeno SFRJ.

*republike su dobile više samostalnosti/država je još više centralizirana/zabranjeno je korištenje hrvatske himne

Kada su sukobi u državi smireni valom uhićenja i progona sudionika hrvatskog proljeća, 1974. godine je donesen ustav kojim se dijelom i ispunio zahtjev proljećara za većom političkom samostalnosti. Republike su tako dobile veću samostalnost, a službena himna Hrvatske postala je „Lijepa naša domovino“.

Jugoslavenska vojska od 1951. godine imala je naziv JNA ili Jugoslavenska narodna armija. Od 1969. godine organizirana je Teritorijalna obrana, kao pomoć u obrani države. Vojni rok je bio obvezan za sve punoljetne muškarce.

Kvislinzima su za vrijeme Drugog svjetskog rata nazivani svi oni koji su se okrenuli protiv svoje domovine i surađivali s Njemačkoj i drugim okupatorskim zemljama. Za KPJ kvislinzima su bili smatrani ustaše, ali i četnici. Njima je nakon rata održano suđenje. Na suđenju su kao izdajice završili i svećenici, kao što je to Alojzije Stepinac.

Potpisnici i autori Deklaracije kao glavni su zahtjev istaknuli poboljšanje položaja hrvatskog književnog jezika. Time su tražili da se hrvatski književni jezik odvoji od srpskog jezika na području Hrvatske savezne republike. No, ovu je Deklaraciju Savez komunista Jugoslavije označio kao nacionalističku te su potpisnici bili prisiljeni dati ostavke na svojim položajima.

Od 1949. godine počeo je na Golom otoku djelovati politički logor za sve muške protivnike vlasti. Tamo su poslani kako bi prisilno radili, a zbog loših uvjeta, mnogi su umirali od vrućine, gladi ili žeđi. Nakon 1956. godine, tamo je počeo djelovati redovni zatvor. Na otoku Svetom Grguru djelovao je logor za žene.

*Narodna fronta/Komunistička partija Jugoslavije/Hrvatska seljačka stranka

Križari su bili bivši ustaše, koji su djelovali protiv nove jugoslavenske vlasti do 1948. godine. Novi režim se brzo obračunavao s protivnicima i okupatorima, a pri tome su stradali i nevini ljudi.

Informbiro je 1948. godine donio Rezoluciju, odnosno odluku kojom je odlučeno da se KPJ isključi iz rada Informbiroa zbog politike samostalnosti koju je Tito želio voditi na čelu KPJ. Staljin je odgovorio ekonomskom blokadom Jugoslavije i političkim pritiscima. Jugoslaviju su poduprle zapadne zemlje.

Iako su nove vlasti zajamčile ravnopravnost svim religijskim zajednicama, vjerske svečanosti nisu bile dobrodošle, mnogi su svećenici progonjeni, a u nekim dijelovima države se jasno promovirao ateizam. U progonima svećenika stradao je i Alojzije Stepinac.

Jugoslavije se sastojala od šest saveznih republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Makednije. Uz to, imala je dvije autonomne pokrajine, Kosovo i Vojvodinu.

Unutarnja politika Jugoslavije okrenula se socijalizmu. A to je značilo uvođenje samoupravnog socijalizma. To je uglavnom značilo prepuštanje radnicima da vode gospodarstvo i društvo, odnosno da donose odluke. To se uglavnom odnosilo na tvornice, u kojima su postojali radnički savjeti.

Ustavom koji je donesen 1946. godine određen je izgled državne zastave, koja je imala tri vodoravne pruge, odozgo prema dolje gledano: plava-bijela-crvena. U sredini se nalazila crvena petokraka zvijezda, kao simbol komunističkog vodstva.

Josip Broz Tito od preuzimanja vlasti tijekom rata do smrti bio je vođa Komunističke partije Jugoslavije i predsjednik Jugoslavije. Tijekom rata bio je i vođa i organizator partizana, a prije toga bio je i generalni sekretar KPJ-a.

Na izborima je sudjelovala samo jedna lista, a to je bila lista Narodne fronte. Na njoj se nalazila i Komunistička partija Jugoslavije, a u manjini i neke druge, nekomunističke stranke. Na izborima je pobijedila Narodna fronta, no to je zapravo bila pobjeda KPJ.

Jugoslavija je bila uređena kao federacija, odnosno savez republika, u kojoj se nalazi više naroda s jednakim pravima. Sastojala se od šest republika i dvije autonomne pokrajine.

Staljin je 1947. godine osnovao Informacioni biro komunističkih i radničkih partija. U ovu organizaciju su trebale ući sve komunističke partije i trebale su biti pod nadzorom SSSR-a. No, Tito i KPJ to nisu htjeli, nego su htjeli voditi samostalnu politiku.

UDBA ili UDB (Uprava državne bezbednosti) bila je jugoslavenska obavještajna i sigurnosna služba, odnosno tajna policija. Djelovala je protiv političkih protivnika, a na samom početku, uhitila je više desetaka tisuća komunista koji su podržali rezoluciju Informbiroa.

Komunisti su se nalazili u većini na listi Narodne fronte, koja je bila jedina lista na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1945. godine. Tako je nakon pobjede Narodne fronte zapravo pobijedila KPJ i preuzela vlast u Jugoslaviji.

Izbori iz 1945. godine bili su posebni jer je prvi puta dopušteno i punoljetnim ženama da glasaju. To je bio mudar potez komunista jer su na taj način dobili još više glasova. Prava žena su izjednačena s muškarcima, a nakon toga su žene smjele sudjelovati i u politici.

Budući da je ustavom 1946. definirano da se Jugoslavija uredi kao federacija, u nazivu države se to i istaknulo, pa je naziv nove države bio Federativna Narodna Republika Jugoslavija.

Iako je ustav 1963. predviđao veću autonomiju republika, i dalje su sve važne odluke bile u rukama Josipa Broza Tita, koji je upravljao iz Beograda. Takvo centralističko upravljanje izazvalo je nezadovoljstvo u mnogim republikama, zbog čega se na sjednicama SKJ-a raspravljalo o novim mogućnostima.

Tito je s drugim vođama svjetskih država, posebice azijskih i afričkih, osnovao Pokret nesvrstanih, kao pokret koji je pokazao neutralni položaj između dva bloka. Tito je kao komunistički vođa održavao dobre odnose sa zapadnim zemljama, što je bila posebnost Jugoslavije.

Josip Broz Tito na početku je podržao zahtjeve hrvatskih komunista, odnosno komunističkog vodstva. Kad je shvatio da ta situacija narušava njegov autoritet i da može dovesti do puno većeg sukoba, prestao je pružati svoju podršku, a „proljećare“ je dao uhititi, suditi im, nekim je studentima zabranjeno studiranje. Zbog toga su mnogi otišli i izvan zemlje.

Diljem svijeta, a tako i u Jugoslaviji proširili su se studentski prosvjedi, koji su imali za cilj demokratizaciju društva i bolje uvjete studiranja. Sve to bilo je samo uvod u težnje i pokret koji se u Hrvatskoj počeo razvijati 1970. godine u obliku pokreta hrvatskog proljeća.

Prva konferencija Pokreta nesvrstanih održala se 1961. godine u Beogradu. Na njoj je prisustvovalo 25 zemalja. Obilježje Pokreta nesvrstanih bilo je miroljubiva politika, održavanje neutralnosti i dobrih međunarodnih odnosa. Tako se Pokret nesvrstanih promatrao i kao suprotnost hladnoratovskim sukobima.

Hrvatske kulturne i znanstvene institucije bile su potpisnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. godine. Ovom deklaracijom tražilo se odvajanje hrvatskog od srpskog jezika, odnosno priznavanje da se koristi naziv „hrvatski“, a ne „hrvatskosrpski“ ili „srpskohrvatski“ jezik.

Nakon što je došlo do razlaza Jugoslavije i SSSR-a, Komunistička partija Jugoslavije je promijenila ime u Savez komunista Jugoslavije, kako bi naglasila promjene unutar Partije.