Agresija na Hrvatsku

Srpski pobunjenici i JNA snage su 7. listopada 1991. godine raketirali Banske dvore u Zagrebu u kojima su se sastali predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i jugoslavenski premijer Ante Marković. Cilj je bilo likvidirati Franju Tuđmana kao čelnika Hrvatske. Pri raketiranju je poginula jedna osoba.

HOS je osnovala Hrvatska stranka prava, ali su pripadnici HOS-a ubrzo počeli isticati ustaške simbole kao što su poklik Za dom spremni i grb. Zbog brige oko međunarodnog ugleda, vojnici HOS-a su 1992. prešli u sastav Hrvatske vojske.

Nakon što je Hrvatska proglasila samostalnost od Jugoslavije, nije bila odmah priznata i njeni postupci su imali određene zabrane, a jedna od njih je bila i da nije smjela imati vojsku. Zato se hrvatska oružana sila u ratu razvila iz policijskih snaga.

Buduči da poćetkom 1991. godine Hrvatska nije imala svoju vojsku, u prvim sukobima sudjelovale su uglavnom policijske snage.

Deset dana nakon početka sukoba u Sloveniji, u kojem su brojni ljudi stradali i ranjeni, potpisana je Brijunska deklaracija u srpnju 1991. godine. Tom je deklaracijom na samostalnost Hrvatske i Slovenije stavljena odgoda (moratorij) na tri mjeseca.

Deklaracijom o Domovinskom ratu iz 2000. godine usvojeno je da je Republika Hrvatska vodila pravedan, obrambeni i oslobodilački rat, a ne agresivni i osvajački koji su vodile Srbija, Crna Gora i JNA koja je naoružavala srpske pobunjenike u Hrvatskoj.

Teritorijalna obrana je bila sastavni dio vojnih snaga u Jugoslaviji. Bila je u ovlasti republika koje su raspolagale ljudstvom i oružjem. U svibnju 1990. godine JNA je u Hrvatskoj, a dijelom i Sloveniji, oduzela oružje njihovih teritoraijnih obrana.

Agresiju na Hrvatsku započeli su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj. Njima se pridružila i Srbija te JNA, a napadom na Dubrovnik i Crna Gora.

Nakon višemjesečnog otpora, Vukovar je pao u ruke neprijatelja 18. studenoga 1991. godine. Grad se našao u obruču i tijekom opsade ubijeno je nekoliko tisuća branitelja i civila. Taj datum se obilježava kad državni blagdan.

U travnju 1991. godine hrvatsko je vodstvo ustrojilo vojno-policijske oružane snage nazvane Zbor narodne garde ili ZNG. Bio je to začetak Hrvatske vojske. Unutar ZNG-a osnivane su brigade i tako su se formirale hrvatske oružane snage.

Budući da početkom 1991. godine Hrvatska nije imala svoju vojsku, u Zagrebu je u svibnju 1991. godine osnovan Zbor narodne garde - ZNG koji je poslije prerastau u Hrvatsku vojsku (HV).

Hrvatski časnici i dočasnici u JNA su prešli u obranu Hrvatske. Među njima isitču se Janko Bobetko, Petar Stipetić, Martin Špegelj, Antun Tusa.

Kako bi spriječili novu hrvatsku vlast da stvori vojsku, JNA je ispraznila skladišta Teritorijalne obrane u Hrvatskoj. Stoga je Hrvatska mogla koristiti samo policijske snage za obranu. Nakon obuke u kolovozu 1990. g., policija je imala 1700 redarstvenika, a najbolji su bili dio Antiterorističke jedinice Lučko.

Prvi oružani napadi srpskih ekstremista na hrvatsku policiju dogodili su se u proljeće 1991. godine. Tako je došlo do sukoba u Pakracu u ožujku te na Plitvičkim jezerima krajem ožujka, kada je poginuo jedan hrvatski policajac.

HOS je 1991. osnovala Hrvatska stranka prava kao paravojnu formaciju, ali su pripadnici HOS-a ubrzo počeli isticati ustaške simbole kao što su poklik Za dom spremni i grb. Zbog brige oko međunarodnog ugleda, vojnici HOS-a su 1992. prešli u sastav Hrvatske vojske.

Trpinjska cesta u Vukovaru poznata je kao groblje tenkova. Tu su hrvatski branitelji Andrija Marić, Blago Zadro, Marko Babić i Zoran Janković uništili 15 tenkova.

Politiku i namjere srbijanskog vodstva da stvori Veliku Srbiju na zapadu kroz hrvatske gradove prihvatila je Jugoslavenska narodna armija, koja je od tog trenutka postala vojska u službi Srbije.

Vukovarski vodotoranj građevina je koja i danas podsjeća na ratna stradanja i otpor koji su hrvatske snage pružale u obrani Vukovara. Postao je simbolom Domovinskog rata jer je izdržao gotovo 600 projektila koji su ga pogodili tijekom napada na grad.

Jugoslavenska vojska se nazivala Jugoslavenska narodna armija - JNA.

U svibnju 1991. godine srpski pobunenici i ekstremisti su ubili iz zasjede 13 hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara. 20 policajaca je ranjeno.

Zbor narodne garde osnovalo je Ministarstvo unutarnjih poslova, no smatra se začetkomo hrvatske vojske. Zato je ZNG preimenovan u Hrvatsku vojsku (HV) nakon osamostaljenja Hrvatske.

Na dan 27. lipnja 1991. godine počeo je rat u Sloveniji između JNA i slovenske teritorijalne obrane. Sukob je prekinut nakon desetak dana borbe i dogovoreno je povlačenje JNA iz Slovenije.

Branitelji Vukovara su tri mjeseca uspjevali neprijatelje držati dalje od grada i prodora prema kontinentalnoj Hrvatskoj. No, u studenom 1991. godine je obrana popustila i Vukovar je osvojen.

Osim masovnih zločina u Vukovaru, srpske snage počinile su masovne zločine u Škabrnji, u kojoj je ubijeno 53 osobe i u Nadinu u kojem je ubijeno 86 osoba.

Josip Reihl-Kir bio je načelnik Osječko-baranjske policijske uprave. Zalago se za mir i poznat je kao antiratni aktivist. Ubijen je u srpnju 1991. godine.

U Sisku se nalazilo skladište vojne opreme, naoružanja i steljiva JNA. Sisački bataljun je u rujnu 1991. godine osvojio to skladište i tako su hrvatske postrojbe dobile dovoljnu količinu oružja za obranu od srpskih agresora.

Zapadna granica srpske države koja bi okupljala Srbe u jednu državu, išla je preko hrvatskih teritorija, a prolazila je od sjevera prema jugu i zapadu od Virovitice, preko Pakraca, Karlovca, Ogulina i završavala u Karlobagu. Zbog otpora za koje su znali da će se dogoditi s hrvatske strane, srbijansko vodstvo počelo je smišljati drukčije, oružano rješenje.

Kako bi ostvarili teritorijalno proširenje, srpski političari su na čelu sa Slobodanom Miloševićem sijali strah među srpskim stanovništvom u Hrvatskoj i podsjećali na zločine ustaša, u kojima su Srbi stradavali.

Pojedinci su u Hrvatskoj i Srbiji pozivali na mir, pa je tako 1991. nastala organizacija građana Anti-ratna kampanja (ARK). Ova je kampanja donijela i Povelju Anti-ratne kampanje koju je otpisao Franjo Tuđman. U njoj se zalažu za antiratno djelovanje, odbacuju nasilje i rat.

Prva žrtva oružanih sukoba u Hrvatskoj, policajac Josip Jović, je poginuo u sukobu kod PLitvičkih jezera na Uskrs 1991, godine.

Balvan-revolucija bila je protest srpskog naroda protiv nove vlasti koja je izabrana na demokratski način u svibnju 1990. godine. Time su smatrali da su njihova prava ugrožena i počeli su s reovolucijom i oružanim napadom, koji se proširio i na ostale dijelove Hrvatske.

Prvi oružani sukob u Hrvatskoj u proljeće 1991. godine se dogodio u Pakracu. Hrvatska policija se sukobila s odmetnutim policajcima srpske nacionalnosti.

Hrvatski branitelji su tri mjeseca branili Vukovar. Iako je Vukovar pao u neprijateljske ruke, ipak su uspjeli usporiti prodor agresora i na kraju je to doprinijelo obrani Hrvatske. Zato je Vukovar nazvan grad heroj.

Deset dana nakon početka sukoba u Sloveniji, u kojem su brojni ljudi stradali i ranjeni, potpisana je Brijunska deklaracija u srpnju 1991. godine. Tom je deklaracijom na samostalnost Hrvatske i Slovenije stavljena odgoda (moratorij) na tri mjeseca. Odluka o samostalnosti primijenjena je 8. listopada 1991. godine i time je rat postao međunarodni sukob, a ne više rat unutar jedne države.

Srpski nacionalisti su željeli ujediniti sve Srbe u jednoj državi, u tzv. veliku Srbiju. Njene zapadne granice bi se protezale od Virovitice, preko Karlovca do Karlobaga.

Srpski pobunjenici su nakon okupacije Vukovara na farmu svinja Ovčaru odveli oko 400 ljudi. Tamo su ubili 200 ljudi i bacili ih u masovnu grobnicu. Tijela su ekshumirana, a ostali se smatraju nestalima.

Neposredno nakon kratkotrajnog rata u Sloveniji u ljeto 1991. godine, slijedio je rat u Hrvatskoj - Domovinski rat. Trajao je skoro četiri pune godine.

Hrvatski policajac Josip Jović, rodom iz Imotskog, bio je u službi na Uskrs 1991. godine, kad su srspki pobunjenici zauzeli upravu Nacionalnog parka Plitvička jezera. Pri tome su ga ubili. Umro je na putu do helikoptera koji ga je trebao prevesti u bolnicu.

Prije nego je oružani sukob počeo, srpske vlasti su nastojale izazvati hrvatsku reakciju organiziranjem mitinga ili masovnih skupova srpskog naroda u Hrvatskoj.

Jugoslavenska vojska se nazivala Jugoslavenska narodna armija - JNA.

Budući da Hrvatska nije smjela imati vojsku, a da je JNA preuzela nadzor nad Teritorijalnom obranom i tako razoružala Hrvatsku, svima koji su se htjeli uključiti u obranu domovine nedostajalo je oružja i streljiva.

U veljači 1991. godine većinom srpsko stanovništvo s područja Knina proglasilo je odvajanje od Republike Hrvatske i osnovalo Srpsku autonomnu oblast Krajinu - SAO Krajina.

Rudolf Perešin bio je hrvatski pilot u JNA. On je 25. listopada 1991. godine sa zrakoplovom JNA preletio u Austriju i time ohrabrio druge pilote da napuste JNA i avionima slete na hrvatske aerodrome.

U Hrvatskoj su u svibnju 1990. održani prvi višestranački izbori. Bila je to pobjeda demokracije, a to se kosilo planovima Srbije i JNA. Kako bi oslabila Hrvatsku, JNA je pod svoj nadzor stavila Teritorijalnu obranu i tako razoružala Hrvatsku.

Velikosrpska politika imala je cilj da sve Srbe okupi u jednoj državi, Velikoj Srbiji, koja bi nastala na području bivše Jugoslavije. No, ta je želja zahvaćala i teritorije Hrvatske.

Osim u Hrvatskoj, i u Srbiji su postojale antiratne udruge. Jedna od njih bila je Žene u crnom, a od 1991. g. provodila je antiratne aktivnosti. Posjetile su Vukovar i odale počast vukovarskim žrtvama.

Siniša Glavašević bio je novinar Hrvatskog radija koji je svakodnevno iz Vukovara izvještavao o stradanjima. Ubijen je na Ovčari. Posmrtno je objavljena njegova zbirka priča Priče iz Vukovara.

Srpski pobunjenici bili su radikalni i u prosincu 1990. godine u Kninu proglasili Srpsku autonomnu oblast Krajinu (SAO Krajina). Postao je to izdvojeni teritorij pobunjenih Srba na teritoriju Hrvatske, koji naravno Hrvatska nije priznavala.

U veljači 1991. godine većinom srpsko stanovništvo s područja Knina proglasilo je odvajanje od Republike Hrvatske i osnovalo Srpsku autonomnu oblast Krajinu - SAO Krajina.

Na temelju referenduma održanog u svibnju 1991. Hrvatski sabor proglasio je 25. lipnja 1991. suverenost i samostalnost Hrvatske. Tog je datuma i Slovenija proglasila samostalnost. 2 dana nakon proglašenja samostalnosti, JNA je započela oružani sukob u Sloveniji.

Budući da su zamisli o stvaranju velikosrpske države zadirali na istok Hrvatske, srbijansko vodstvo je znalo da se to može jedino postići oružanim sukobom. Tako je uz te namjere pristala i JNA te Crna Gora.

1991. godine je u Kninu, kao sjedištu SAO Krajine osnovan Sekretarijat za unustrašnje poslove SAO Krajine (SUP), a radilo se o policiji Srba s područja koje se pobunilo.

Budući da su Srbi u okolici Knina, Benkovca i Obrovca kamenjem i balvanima krčili prometnice i tako odsjecali dijelove Hrvatske, početak oružane pobune naziva se balvan-revolucija. Počela je u kolovozu 1990. godine.

Srbi koji su se balvan-revolucijom pobunili bili su pobunjenici koji su vođeni velikosrspkom politikom željeli dijelove Hrvatske pripojiti Republici Srbiji i stvoriti jedinstvenu srpsku državu.

Snage JNA bile su uključene u agresiju na Hrvatsku te su dijelile oružje srpskim pobunjenicima, a hrvatske snage nisu se smjele braniti i provoditi akcije jer su JNA snage imale izgovor da pokušavaju očuvati SFRJ.

Nakon Plitvica su se nemiri proširili. U svibnju 1991. stradalo je 13 hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara i Polači kraj Zadra.

JNA je držala vojarne, skladišta, aerodrome i to je onemogućavalo hrvatskim snagama da imaju oružje za obranu. Zato su u Bitki za vojarne nastojali prisiliti JNA na predaju vojarni i skladišta oružja. Oslobođenje vojarni i skladišta značilo je naoružavanje hrvatskih vojnika.

18. studenog je državni praznik u Republici Hrvatskoj, a obilježava se u spomen na pad Vukovara u neprijateljske ruke 18. studenog 1991. godine. Taj dan se stoga obilježava kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje i Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata.

Hrvatska je nastojala pregovorima sa Srbijom i pobunjenim Srbima, pod utjecajem međunarodne zajednice, provesti dogovore. Do toga nije došlo i bilo je vidljivo da će rat izbiti kada su pobunjenim Srbima pridružila JNA.

Neprijateljske snage slomljene su u Dalmaciji i oko Dubrovnika, a velikim dijelom i zaslugom hrvatskih pomorskih snaga koje su pobijedile Jugoslavensku ratnu mornaricu kod Splita i Korčule. Hrvatsko more oslobođeno je do kraja svibnja 1992. godine.

Dubrovnik je okupiran u listopadu 1991. godine. Pri tome je stradala stara gradska jezgra i brojni spomenici koji su pod zaštitom UNESCO-a.

Sukob u Hrvatskoj je bio posebno težak na dvjema krajnjim hrvatskim točkama, u Vukovaru i Dubrovniku.

Prvi su otpor srpskim pobunjenicima i JNA pružale policijske snage Hrvatske, a zatim i novoosnovani pripadnici ZNG-a te hrvatski dragovoljci.

Srpski političari željeli su potaknuti građane srpske narodnosti u Hrvatskoj na strah pa su podsjećali na NDH i ustaške zločine u kojima su stradavli Srbi.

Vesna Bosanac poznata je kao ravnateljica vukovarske bolnice u vrijeme opsade Vukovara. Osoblje bolnice vodilo je brigu o ranjenicima bez obzira na nacionalnost. Vesna Bosanac je zatočena u zatvor Sremska Mitrovica u Srbiji.

Nakon što je 1990. u kolovozu započela balvan-revolucija, hrvatska strana nadala se pregovorima, no do njih nije došlo pa je u ljeto 1991. počela otvorena oružana agresija na Republiku Hrvatsku.

Odlukom Vijeća sigurnosti UN-a pomoglo se sprskom agresoru, koji je već uz pomoć JNA bio oružano jači, a Hrvatska je ostala razoružana i morala je naći razne druge načine da nabavi oružje za obranu.