Velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku

Agresiju na Hrvatsku započeli su pobunjeni Srbi u Hrvatskoj. Njima se pridružila i Srbija te JNA, a napadom na Dubrovnik i Crna Gora.

Prvi oružani napadi srpskih ekstremista na hrvatsku policiju dogodili su se u proljeće 1991. godine. Tako je došlo do sukoba u Pakracu u ožujku te na Plitvičkim jezerima krajem ožujka, kada je poginuo jedan hrvatski policajac.

Srbi koji su se balvan-revolucijom pobunili bili su pobunjenici koji su vođeni velikosrspkom politikom željeli dijelove Hrvatske pripojiti Republici Srbiji i stvoriti jedinstvenu srpsku državu.

U Hrvatskoj su u svibnju 1990. održani prvi višestranački izbori. Bila je to pobjeda demokracije, a to se kosilo planovima Srbije i JNA. Kako bi oslabila Hrvatsku, JNA je pod svoj nadzor stavila Teritorijalnu obranu i tako razoružala Hrvatsku.

Zapadna granica srpske države koja bi okupljala Srbe u jednu državu, išla je preko hrvatskih teritorija, a prolazila je od sjevera prema jugu i zapadu od Virovitice, preko Pakraca, Karlovca, Ogulina i završavala u Karlobagu. Zbog otpora za koje su znali da će se dogoditi s hrvatske strane, srbijansko vodstvo počelo je smišljati drukčije, oružano rješenje.

Velikosrpska politika imala je cilj da sve Srbe okupi u jednoj državi, Velikoj Srbiji, koja bi nastala na području bivše Jugoslavije. No, ta je želja zahvaćala i teritorije Hrvatske.

Nakon što je 1990. u kolovozu započela balvan-revolucija, hrvatska strana nadala se pregovorima, no do njih nije došlo pa je u ljeto 1991. počela otvorena oružana agresija na Republiku Hrvatsku.

Budući da su Srbi u okolici Knina, Benkovca i Obrovca kamenjem i balvanima krčili prometnice i tako odsjecali dijelove Hrvatske, početak oružane pobune naziva se balvan-revolucija. Počela je u kolovozu 1990. godine.

Mile Martić, Milan Babić i Jovan Rašković bili su vođe pobune koju su pomagale vlasti iz Beograda. Neki od njih su nakon rata osuđeni za ratne zločine u Hrvatskoj.

Srpski pobunjenici bili su radikalni i u prosincu 1990. godine u Kninu proglasili Srpsku autonomnu oblast Krajinu (SAO Krajina). Postao je to izdvojeni teritorij pobunjenih Srba na teritoriju Hrvatske, koji naravno Hrvatska nije priznavala.

Politiku i namjere srbijanskog vodstva da stvori Veliku Srbiju na zapadu kroz hrvatske gradove prihvatila je Jugoslavenska narodna armija, koja je od tog trenutka postala vojska u službi Srbije.

U svibnju 1991. godine srpski pobunenici i ekstremisti su ubili iz zasjede 13 hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara. 20 policajaca je ranjeno.

Agresijom na hrvatsku udruženi neprijatelji uspjeli su okupirati trećinu hrvatskog teritorija, a hrvatske vlasti nisu imale nadzor nad nekim područjima još od kraja 1990. godine.

Prije nego je oružani sukob počeo, srpske vlasti su nastojale izazvati hrvatsku reakciju organiziranjem mitinga ili masovnih skupova srpskog naroda u Hrvatskoj.

Budući da su zamisli o stvaranju velikosrpske države zadirali na istok Hrvatske, srbijansko vodstvo je znalo da se to može jedino postići oružanim sukobom. Tako je uz te namjere pristala i JNA te Crna Gora.

31. ožujka je na Plitvičkim jezerima došlo do napada sprskih ekstremista, koji su zauzeli upravu Nacionalnog parka. U obrani su sudjelovali hrvatski policajci, pri čemu je poginuo Josip Jović, kao prva žrtva rata. Ovaj događaj se dogodio na Uskrs pa je poznat kao Krvavi Uskrs.

Balvan-revolucija bila je protest srpskog naroda protiv nove vlasti koja je izabrana na demokratski način u svibnju 1990. godine. Time su smatrali da su njihova prava ugrožena i počeli su s reovolucijom i oružanim napadom, koji se proširio i na ostale dijelove Hrvatske.

Hrvatski policajac Josip Jović, rodom iz Imotskog, bio je u službi na Uskrs 1991. godine, kad su srspki pobunjenici zauzeli upravu Nacionalnog parka Plitvička jezera. Pri tome su ga ubili. Umro je na putu do helikoptera koji ga je trebao prevesti u bolnicu.