Umjetnost je trebala služiti za izgradnju kulta ličnosti, a sve je bilo u službi ideologije i režima. Tako su totalitarni režimi nadzirali svu kulturu, umjetnost i sport.

Pop-art skraćenica je od „popularne umjetnosti“. Umjetnici pop-arta nastoje umjetnost približiti puku, odnosno običnim ljudima i to širokim masama.

Zbog brojnosti stilova i njihove slobode, umjetnost 20. stoljeća naziva se modernom umjetnosti ili samo modernom. Početci moderne sežu još u 19. stoljeće.

Komunistički režimi su se obračunavali s vjerskim zajednicama i svećenicima. Došlo je progona i ubojstava brojnih crkvenih osoba, a tako su pokušali kontrolirati Crkvu. Mussolini primjerice nije ulazio u sukobe s Crkvom jer se radilo o pretežito katoličkoj Italiji, no u Hitlerovom Reichu su crkvene osobe zatvarane i ubijane.

Hlebinska slikarska škola se javlja 1930-ih godina, a bavi se naivom, koja se bavi posebnim tehnikama i temama. Jedna od tehnika je i slikanje uljem na staklu, što donosi slavu svojim predstavnicima. Najpoznatiji predstavnici naivnog slikarstva su Ivan Generalić, Ivan Večenaj, Mijo Kovačić, Ivan Lacković Croata.

Pokazivanje moći u svakom pogledu važno je za totalitarne režime. Zato su Mussolini i Hitler iskoristili sportske događaje da i na njima pokažu nadmoć svoje ideologije ili rase. Tako je Mussolini 1934. organizirao svjetsko nogometno prvenstvo, a Hitler u Berlinu 1936. Olimpijske igre.

Kipar 19. stoljeća koji je prihvatio secesiju je Robert Frangeš-Mihanović. Najznačajniji kipar prve polovine 20. stoljeća je Ivan Meštrović. Meštrović je bio poznat i u svijetu.

Njemačka nacistička ideologija je gledala sve druge rase kao manje vrijedne, a svoju arijevsku rasu smatrala je nadmoćnom. Tako su uspjesi tamnoputih sportaša na Olimpijskim igrama u Berlinu bili protiv ideologije i nisu se dopadali mnogima, pa tako ni Hitleru.

Umjetnost i kultura su u totalitarnim režimima bile u službi ideologije i propagande. Tako su putujuća kina imala svrhu da što više ljudi pouče svojoj ideologiji i kako bi se režimski režirane predstave prikazivale širem sloju ljudi.

Najpoznatija španjolska crkva, bazilika Svete obitelji (španj. Sagrada familia) djelo je arhitekta Antonija Gaudija, a nalazi se u Barceloni. Gradnja crkve počela je 1882. godine, a do danas nije dovršena. 2010. godine posvećena je kao bazilika.

U strahu od kazni i bojazni za život, brojni su umjetnici sami cenzurirali svoja djela i tako izbjegavali ono što nije odgovaralo režimu. To je sputavalo umjetničku slobodu i stvaralo je umjetnost koja je u službi ideologije.

Klasična umjetnost u Hrvatskoj završava 1902. godine gradnjom tornjeva zagrebačke katedrale, koje je pokrenuo Herman Bolle. Time počinje moderno razdoblje u umjetnosti.

Jesse Owens bio je američki tamnoputi atletičar, koji je na Olimpijskim igrama u Berlinu osvojio četiri zlatne medalje. Postoji priča da mu Hitler zbog njegove boje kože nije htio ni čestitati, no pozdravio ga je na neki način odmahivanjem rukom.

U 20. stoljeću se razvijaju dva mišljenja o arhitekturi. Jedan je secesijski, a drugi je funkcionalistički pristup. Funkcionalističkim pristupom građevini daje se prednost njenoj uporabi i funkciji, a ne njenom izgledu.

Zgrada Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, ako i Etnografski muzej u Zagrebu, Hrvatski dom u Splitu i brojne druge, izgrađena je u secesijskom stilu, kao jednom od dva arhitektonska pristupa u 20. stoljeću.

U 20. stoljeću dolazi do slobode u umjetnosti. Stilovi nisu jednostruki, pravci se mijenjaju brzo i često, a umjetnici se ni ne drže strogo pravila pojedinog stila.