Umjetnost, religija, kultura i sport u 20. i 21. stoljeću

U 20. stoljeću dolazi do slobode u umjetnosti. Stilovi nisu jednostruki, pravci se mijenjaju brzo i često, a umjetnici se ni ne drže strogo pravila pojedinog stila.

U strahu od kazni i bojazni za život, brojni su umjetnici sami cenzurirali svoja djela i tako izbjegavali ono što nije odgovaralo režimu. To je sputavalo umjetničku slobodu i stvaralo je umjetnost koja je u službi ideologije.

Jesse Owens bio je američki tamnoputi atletičar, koji je na Olimpijskim igrama u Berlinu osvojio četiri zlatne medalje. Postoji priča da mu Hitler zbog njegove boje kože nije htio ni čestitati, no pozdravio ga je na neki način odmahivanjem rukom.

Komunistički režimi su se obračunavali s vjerskim zajednicama i svećenicima. Došlo je progona i ubojstava brojnih crkvenih osoba, a tako su pokušali kontrolirati Crkvu. Mussolini primjerice nije ulazio u sukobe s Crkvom jer se radilo o pretežito katoličkoj Italiji, no u Hitlerovom Reichu su crkvene osobe zatvarane i ubijane.

Njemačka nacistička ideologija je gledala sve druge rase kao manje vrijedne, a svoju arijevsku rasu smatrala je nadmoćnom. Tako su uspjesi tamnoputih sportaša na Olimpijskim igrama u Berlinu bili protiv ideologije i nisu se dopadali mnogima, pa tako ni Hitleru.

Zbog brojnosti stilova i njihove slobode, umjetnost 20. stoljeća naziva se modernom umjetnosti ili samo modernom. Početci moderne sežu još u 19. stoljeće.

U 20. stoljeću se razvijaju dva mišljenja o arhitekturi. Jedan je secesijski, a drugi je funkcionalistički pristup. Funkcionalističkim pristupom građevini daje se prednost njenoj uporabi i funkciji, a ne njenom izgledu.

Hlebinska slikarska škola se javlja 1930-ih godina, a bavi se naivom, koja se bavi posebnim tehnikama i temama. Jedna od tehnika je i slikanje uljem na staklu, što donosi slavu svojim predstavnicima. Najpoznatiji predstavnici naivnog slikarstva su Ivan Generalić, Ivan Večenaj, Mijo Kovačić, Ivan Lacković Croata.

Umjetnost i kultura su u totalitarnim režimima bile u službi ideologije i propagande. Tako su putujuća kina imala svrhu da što više ljudi pouče svojoj ideologiji i kako bi se režimski režirane predstave prikazivale širem sloju ljudi.

Zgrada Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, ako i Etnografski muzej u Zagrebu, Hrvatski dom u Splitu i brojne druge, izgrađena je u secesijskom stilu, kao jednom od dva arhitektonska pristupa u 20. stoljeću.

Najpoznatija španjolska crkva, bazilika Svete obitelji (španj. Sagrada familia) djelo je arhitekta Antonija Gaudija, a nalazi se u Barceloni. Gradnja crkve počela je 1882. godine, a do danas nije dovršena. 2010. godine posvećena je kao bazilika.

Umjetnost je trebala služiti za izgradnju kulta ličnosti, a sve je bilo u službi ideologije i režima. Tako su totalitarni režimi nadzirali svu kulturu, umjetnost i sport.

Pop-art skraćenica je od „popularne umjetnosti“. Umjetnici pop-arta nastoje umjetnost približiti puku, odnosno običnim ljudima i to širokim masama.

Pokazivanje moći u svakom pogledu važno je za totalitarne režime. Zato su Mussolini i Hitler iskoristili sportske događaje da i na njima pokažu nadmoć svoje ideologije ili rase. Tako je Mussolini 1934. organizirao svjetsko nogometno prvenstvo, a Hitler u Berlinu 1936. Olimpijske igre.

Klasična umjetnost u Hrvatskoj završava 1902. godine gradnjom tornjeva zagrebačke katedrale, koje je pokrenuo Herman Bolle. Time počinje moderno razdoblje u umjetnosti.