Razlikujemo velike i male litosferne ploče, a nele od velikih litosfernih ploče su: Tihooceanska, Euroazijska, Afrička, Sjevernoamerička, Južnoamerička, Antarktička i Indijsko-australska.

Pri podvlačenju dvaju kontinentskih kora izdižu se planine i planinski lanci. Brojne primjere sudaranja dvaju kontinentskih kora možemo vidjeti u Aziji.

Podvlačenjem Tihooceanske pod Filipinsku litosfernu ploču nastala je Marijanska brazda, dubokomorski jarak dubok preko 11 kilometara u kojemu se nalazi i najdublja točka svjetskog oceana koja se naziva Challenger Deep.

Teorija o plutanju kontinenata nastala je na osnovnu promatranja rasprostranjenosti fosila paprati koju je radio Alfred Wegener. On je shvatio kako se isti fosili nalaze na različitim dijelovima svijeta te je shvatio da je to jedino moguće ako su svi kontinenti prije bili jedna velika cjelina.

Na konstruktivnim granicama dolazi do razmicanja litosfernih ploča, na destruktivnim granicama dolazi do podvlačenja litosfernih ploča, a na konzervativnim granicama dolazi do smicanja litosfernih ploča.

Procese koji se odvijaju na granicama litosfernih ploča dijelimo na tri tipa. Razmicanje pronalazimo na konstruktivnim granicama litosfernih ploča, podvlačenje na destruktivnim granicama te smicanje na konzervativnim granicama takvih ploča.

Procesom podvlačenja na destruktivnim granicama litosfernih ploča nastaju dubokomorski jarci, vulkanski otočni nizovi ili visoki planinski lanci, no srednjooceanski hrptovi nastaju samo procesom razmicanja na konstruktivnim granicama litosfernih ploča.

Na konstruktivnim granicama dolazi do razmicanja litosfernih ploča, na destruktivnim granicama dolazi do podvlačenja litosfernih ploča, a na konzervativnim granicama dolazi do smicanja litosfernih ploča.

Prema procesima koji se odvijaju na granicama litosfernih ploča, te granice dijelimo na tri tipa. Na konstruktivnim granicama dolazi do razmicanja ploča, na destruktivnima dolazi do njihovog sudaranja i podvlačenja, a na konzervativnim granicama dolazi do smicanja ploča.

Pangea je naziv za posljednji superkontinent na Zemlji kada su svi kontinenti bili spojeni u jednu cjelinu. Pangea se raspala na Gondvanu i Lauraziju čijim je daljnjim raspadom nastalo današnjih 7 kontinenata.

Procesom smicanja na konzervativnim granicama litosfernih ploča, osim snažne seizmičke aktivnosti, u reljefu nastaju rasjedi, među kojima je najpoznatiji kalifornijski rasjed San Andreas. Ipak, konzervativne granice, u odnosu na druga dva tipa granica, ne rezultiraju planetarno velikim reljefnim oblicima.

Teorija o plutanju kontinenata nastala je na osnovnu promatranja rasprostranjenosti fosila paprati koju je radio Alfred Wegener. On je shvatio kako se isti fosili nalaze na različitim dijelovima svijeta te je shvatio da je to jedino moguće ako su svi kontinenti prije bili jedna velika cjelina.

Alfred Wegener bio je njemački geofizičar koji je 1915. godine razvio teoriju o plutanju kontinenata. Ta se teorija, bazirana na sličnostima obala različitih kontinenata, pokazala važnom bazom za kasnije istraživanje globalne tektonike ploča.

Teorija globalne tektonike ploča, danas prihvaćena u znanosti, tvrdi kako je litosfera razbijena na dijelove koje nazivamo litosferne ili tektonske ploče. Na svijetu postoji sedam velikih i oko dvadesetak manjih litosfernih ploča.

Pangea je bila superkontinent, odnosno jedinstveno svjetsko kopno koje je postojalo prije oko 250 milijuna godina te koje je \"ujedinjavalo\" sve svjetske kontinente. Svojim raspadom podijelila se na dvije cjeline, Lauraziju i Gondvanu, od kojih su daljnjim raspadom nastali današnji kontinenti.

Kanarsko, Havajsko i Japansko otočje primjeri su arhipelaga nastalih vulkanskom aktivnošću, za razliku od otoka u Hrvatskoj koji nisu povezani s vulkanskom aktivnošću ili magmatskim stijenama (izuzev Jabuke i Brusnika), već primarno uz uzdizanje sudarom litosfernih ploča i oblikovanje krškim procesima.

Na konstruktivnim granicama dolazi do razmicanja litosfernih ploča, na destruktivnim granicama dolazi do podvlačenja litosfernih ploča, a na konzervativnim granicama dolazi do smicanja litosfernih ploča.

Teorija globalne tektonike ploča ispravila je greške Wegenerove teorije jer je on smatrao da kontinenti plove kroz oceansku koru što nije točno već je ona razlomljena.

Sedam je velikih i oko dvadesetak manjih litosfernih ploča na Zemlji. Među velike svjetske litosferne ploče ubrajamo: Sjevernoameričku, Južnoameričku, Tihooceansku, Euroazijsku, Afričku, Indijsko-australsku i Antarktičku ploču.

Procesom razmicanja na konstruktivnim granicama litosfernih ploča nastaju povezana uzvišenja na dnu oceana koja nazivamo srednjooceanskim hrptovima. Najpoznatiji primjer nekog takvog hrpta je Atlantski srednjooceanski hrbat koji ima vrlo izraženu vulkansku aktivnost na površini, vidljivu na atlantskim otocima.