Oslobodilačke operacije 1995. godine i kraj rata

Međunarodna zajednica nastojala je stalnim pokušajima pregovora i mirnim putem riješiti krizu u Jugoslaviji i stanje u Hrvatskoj. Stoga su rijetki na hrvatske oslobodilačke akcije gledali blagonaklono. No, nakon što su srpski političari pokazali da nisu spremni za popuštanje, time si je Hrvatska osigurala dopuštenje da vojnom intervencijom vrati osvojeno.

Nakon što su odbačeni mirni pregovori i plan Z4, Hrvatskoj je preostalo da većim vojnim akcijama oslobodi osvojena područja. Prve takve akcije su se dogodile još 1992. i 1993. godine, a Bljesak i Oluja 1995. godine.

Od 1996. godine je Vijeće sigurnosti UN-a uvelo prijelaznu upravu u hrvatsko Podunavlje. 15. siječnja 1998. godine isto je to Vijeće donijelo odluku o završetku prijelazne uprave te su Istočna Slavonija, Baranja i Srijem ponovno postali dijelom Hrvatske.

Olujom je oslobođeno oko 10 400 četvornih kilometara Republike Hrvatske, što je otprilke 20% površine. Pri tome je zaplijenjeno puno oružja i opreme.

Srpska strana dobila bi na područjima prije rata visok stupanj autonomije, a Hrvatska je trebala dobiti nadzor nad granicama, a nakon pet godina bi se Krajina trebala demilitarizirati.

Nakon pobjede u kolovozu 1995. godine, područja koja su oslobođena ponovno su mogla biti prometno povezana s ostatskom Hrvatske, ljudi koji su prognani mogli su se vratiti kući, a došlo je i do gospodarskog oporavka.

UN je 1996. godine donio rezoluciju po kojoj je hrvatsko Podunavlje trebalo mirnim putem priključiti Hrvatskoj. No, do tog priključenja trebao je proći prijelazni period, pa je za prijelaznog upravitelja postavljen Jacques Paul Klein.

Plan Z4 bio je plan rješavanja rata sporazumom. Predviđao je davanje određenih ustupaka srpskom stanovništvu. Ovaj su plan srpski predstavnici odbili jer nisu htjeli kompromis.

Plan je nazvan Z4 jer je u njegovoj izradi sudjelovala moćna četvorka organizacija i država: Rusija, SAD, Europska unija i Ujedinjeni narodi. Plan je stvoren u Zagrebu.

Zvonimir Červenko bio je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH i glavni zapovjednik Operacije Oluja. Za života je dobio brojna odlikovanja za svoje vojne uspjehe.

Time što su srpski predstavnici odbili razmatranje Z4, pokazalo se da se vraćanje okupiranih područja Hrvatske neće riješiti sporazumima, nego jedino oslobodilačkim vojnim operacijama.

Ovaj plan nije bio povoljan ni za hrvatsku stranu, ali je ona prihvatila ovaj plan kao miran sporazum i kao temelj za daljnje pregovore, iako je plan bio protiv Ustava RH.

Plan Z4 predviđao je davanje visokog stupnja autonomije Srbima na onim područjima koja su imali prije rata, ali ne i za cijelo područje Republike Srpske Krajine. Autonomija je značila samostalnost u izboru parlamenta, vlade, sudova, samostalno školstvo i mnogo drugog.

Hrvatska vojska je u ratu prikupljala podatke o neprijatelju, iz zraka su izviđali neprijateljske položaje i elektronički ometali njihove letjelice. Sve ovo pomoglo je hrvatskim snagama da u Oluji oslobode veći dio Hrvatske.

Nakon potpisivanja hrvatsko-srpskog sporazuma 1995. godine, Vijeće sigurnosti UN-a je donijelo 1996. godine rezoluciju o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, pri čemu će tu operaciju voditi Ujedinjeni narodi.

Tijekom 1996. godine doneseno je više odluka i zakona. Između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije potpisan je sporazum o normalizaciji odnosa. Tim sporazumom su države jedna drugoj priznale postojeće granice, odnosno republičke granice, što je bio završni korak u završetku sukoba između ovih država.

U kolovozu 1995. počela je Operacija Oluja, koja je bila usmjerena na područja u Lici, Gorskom kotaru, Dalmaciji i središnjoj Hrvatskoj. Ovom je operacijom oslobođen grad Knin, koji je postao simbolom slobode.

Nakon raspada SFRJ, ime Jugoslavija u svom je nazivu sadržala državna zajednica Savezna Republika Jugoslavija, u kojoj su ostale Srbija i Crna Gora.

Istočna Hrvatska, Baranja i Srijem ostali su okupirani nakon Oluje, ali su srpski predstavnici pristali na pregovore u studenom 1995. godine.

Ova je operacija imala za cilj osloboditi zapadnu Slavoniju jer je promet između istoka i zapada zemlje bio onemogućen. Ovom je operacijom mnogo vojnika ubijeno i zarobljeno, a ostatak srpske vojske i civila je napustio Hrvatsku i otišao u BiH.

U operaciji Bljesak tijekom svibnja 1995. godine sudjelovali su pripadnici Hrvatske vojske i policije. U ovoj operaciji poginulo ih je pedesetak.

Peter Galbraith bio je američki veleposlanik u Republici Hrvatskoj. On je bio jedan od velikih zagovornika plana Z4.

Oluja počinje u zoru 4. kolovoza 1995. godine. Knin je oslobođen 5. kolovoza, a do 7. kolovoza i Dalmaciju, Liku, Kordun i Banovinu.

Knin je oslobođen 5. kolovoza 1995. godine, a u spomen na taj dan svake godine se 5. kolovoza slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. To je nacionalni praznik i neradni dan.

Nakon što su planom izloženi ustupci koje bi srpsko stanovništvo u okupiranim krajevima dobilo, to nije odgovaralo srpskim predstavnicima jer nisu bili za kompromisno rješenje. Stoga se sukob morao nastaviti rješavati ratom.

Pregovori su rezultirati potpisivanjem Temeljnog sporazuma za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, a 1996. godine je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja.

Plan Z4 trebao je biti kompromis i mirni sporazum između srpske i hrvatske strane. Takav razvoj događaja predviđala je međunarodna zajednica koja je i predložila ovaj plan 1995. godine.

Napredovavši kroz Dalmaciju, Liku i ostatak okupirane Hrvatske, vojska je došla i do granice s BiH. Prva hrvatska gardijska brigada se udružila s Armijom BiH i tako oslobodila Bihać, grad u BiH, koji je dugo bio pod opsadom.

Knin nije predstavljao strateški važan grad, ali je bio središte srpske pobune. Oslobođenje Knina zato je imao više simbolično značenje i dalo je motivaciju za daljnje oslobađanje.

Mirna reintegracija za neke građane činila se sporim tijekom, pa su se zalagali za vojno rješenje. No, dio je podupirao mirnu reintegraciju, unatoč čestim pobunama srpskog stanovništva u Podunavlju.

Operacija Oluja obuhvaćala je veće područje nego Bljesak i odnosila se na oslobođenje teritorija koji nije oslobođen Bljeskom u svibnju. Olujom su oslobođeni Lika, Dalmacija, Kordun, Banovina.

Mnogi su se hrvatski pojedinci ponašali prema srpskom stanovništvu okrutno. Na oslobođenim područjima je ostalo još srpskog stanovništva, najviše onog koje nije htjelo napustiti dom. Ti su ljudi ubijeni, a imovina im je opljačkana. Ratni zločini su kažnjeni na sudu, ali ni sa srpske ni s hrvatske strane do danas nisu svi odgovarali za zločine koje su počinili u Domovinskom ratu.

Još za vrijeme Oluje su srpske vlasti evakuirale srpsko stanovništvo s okupiranih područja, a nakon Oluje je puno ljudi svojevoljno napustilo Hrvatsku. Oni koji su ostali bili su i ubijeni ili su im domovi bili opljačkani. Oni koij su to radili kažnjeni su pravno.