O problemu nacionalne neravnopravnosti pisao je Rudolf Bićanić i tako saznajemo da u 19 godine tokom 35 vlada nijednom predsjednik nije bio Hrvat, niti ministar unutarnjih poslova ili vojske. Ti položaji su uvijek bili dodjeljivani Srbima.

Uvođenjem diktature 1929. godine pojačavaju se politički progoni, a prava građana praktički nestaju.

Najveći dio stanovništva živio je na selu i često u jako teškim životnim uvjetima, i po 30 članova obitelji u malim kućama. Zdravstveni uvjeti su bili jako loši i mahom je prevladavala tuberkuloza.

Uvođenjem diktature 1929. godine pojačavaju se politički progoni, a prava građana praktički nestaju.

Andrija Štampar je, kao utemeljitelj zdravstvene službe, organizirao 250 higijenskih ustanova diljem Kraljevine te nastojao učiniti liječnike dostupnima svim slojevima stanovništva.

Mnoga djeca u Kraljevini JUgoslaviji su prestajala pohađati školu nakon dva, tri razreda najčešće zbog neimaštime i pomaganja roditeljima u poljoprivredi. Na području Hrvatske 1939. samo je polovica djece obveznika pohađala školu.

Zagrebački Ženski list bio je među poznatijim časopisima tog doba. Iako tijekom postojanja Kraljevine Jugoslavije nije zakonski riješeno žensko prvo glasa, u javnosti je postojalo pitanje ravnopravnosti spolova.

Razdoblje Aleksandarove diktature obilježio je pokušaj stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije. To je bilo nemoguće jer su nacionalne posebnosti na jugoslavenskom podrušju već postojale, a i pripadnici jedne nacije (Srbi) su bili u dominantnom položaju prema ostalima.

Uz vojsku i policiju, oslonac režima bila je žandamerija - vojna postrojba sa zadaćom osiguranja javnog reda i mira. Žandari su se prema uhićenima ponašali nasilno, zloupotrebljavajući svoje ovlasti.

Osim prvih izbora, koji su bili uglavnom slobodni, ostali izbori u Kraljevini Jugoslaviji su bili puni nepravilnosti i nelogičnosti. Izborni sustav je pogodovao srpskim kandidatima, a često su se koristile i nasilne metode kako bi se utjecalo na rezultate.