Rečenicu s neizrečenim subjektom prepoznajemo prema glagolskom obliku gdje subjekt nije izrečen posebnom riječju, primjerice, rečenica: Radi. - (On) radi.

Navedena rečenica nastala je nizanjem pomoću zareza, jednim od načina sklapanja rečenica. Takva vrsta rečenica naziva se rečenični niz.

Rečenice u kojima glagol nije izrečen nazivaju se neoglagoljenima, a to su primjerice /Kiši./, /Vatra!/, /Upomoć!/.

Uskličnom rečenicom izriče se naglašenost i osjećajnost sadržaja nakon čega slijedi interpunkcijski znak uskličnika.

Rečenice u kojima subjekt nije vidljiv i ne može se prepoznati prema glagolskome obliku nazivaju se besubjektnim rečenicama. Primjerice, u rečenici Piše se. ne znamo tko su i koliko je vršitelja radnje.

Sastavne i rastavne rečenice spadaju pod nezavisnosložene zato što rečenice u tim vrstama mogu stajati samostalno. Primjer: Ivan čita knjigu i piše bilješke. U ovoj (sastavnoj) rečenici surečenice mogu stajati samostalno: Ivan čita knjigu. Piše bilješke.

Subjektna rečenica pripada zavisnosloženim rečenicama zato što surečenice u takvim vrstama ne mogu stajati samostalno. Primjer: Tko je radoznao, sve dozna prije drugih.

Uvrštavanjem se služimo ako jednu surečenicu uvrštavamo u drugu pomoću vezničkih riječi.

Primjer: Mario, koji je učenik osmoga razreda, trenira nogomet.

U rečenicu /Mario trenira nogomet./ umetnuta je rečenica /On je učenik osmoga razreda./ uz pomoć vezničke riječi /koji/.

Složena je rečenica sastavljena od dviju ili više jednostavnih surečenica, a njihov broj ovisi o broju predikata.

Rečenice koje se sastoje od predikata, subjekta i njihovih dopuna nazivamo jednostavnim proširenim rečenicama. Lakše ćemo ih zapamtiti prema kraticama *S + P + DS + DP*, odnosno /subjekt, predikat, dopuna subjekta i dopuna predikata/.

Izjavne, upitne i usklične rečenice prema sadržaju mogu biti jesne i niječne; tako će rečenica: Marko gleda televiziju. biti jesna izjavna, a Marko ne gleda televiziju. niječna izjavna rečenica.

Prema priopćajnoj svrsi rečenice dijelimo na izjavne, upitne i usklične. Prepoznajemo ih po interpunkcijskim znakovima (točka, upitnik i uskličnik).

Višestruko složene rečenice su one rečenice koje se sastoje od više nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica. One mogu nastati nizanjem, povezivanjem i uvrštavanjem.

Jednostavne rečenice dijelimo na jednostavne neproširene i jednostavne proširene. Prema sastavu rečenice možemo dijeliti na jednostavne i složene, a one se prepoznaju prema broju predikata.

Kada u rečenicama imamo dva ili više predikata nazivamo ih složenim.

Složene rečenice dijelimo na zavisnosložene i nezavisnosložene. U slučaju da surečenice mogu stajati samostalno, govorimo o nezavisnosloženim rečenicama, a s druge strane, ako govorimo o surečenicama koje ne mogu stajati samostalno riječ je o zavisnosloženim rečenicama.

Rečenicu definiramo kao riječ ili skup riječi kojima prenosimo neku informaciju. Rečenice razlikujemo prema priopćajnoj svrsi.

Uvrštavanjem nastaju zavisnosložene rečenice, one u kojima surečenice ne mogu stajati samostalno i koje povezujemo vezničkim riječima.

Navedena rečenica nastala je povezivanjem, upotrebom vezika i. Taj veznik povezuje dvije surečenice koje mogu stajati samostalno.

Prema sastavu rečenice možemo dijeliti na jednostavne i složene, a one se prepoznaju prema broju predikata.