Rečenica

Višestruko složene rečenice su one rečenice koje se sastoje od više nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica. One mogu nastati nizanjem, povezivanjem i uvrštavanjem.

Jednostavne rečenice dijelimo na jednostavne neproširene i jednostavne proširene. Prema sastavu rečenice možemo dijeliti na jednostavne i složene, a one se prepoznaju prema broju predikata.

Izjavne, upitne i usklične rečenice prema sadržaju mogu biti jesne i niječne; tako će rečenica: Marko gleda televiziju. biti jesna izjavna, a Marko ne gleda televiziju. niječna izjavna rečenica.

Rečenice u kojima subjekt nije vidljiv i ne može se prepoznati prema glagolskome obliku nazivaju se besubjektnim rečenicama. Primjerice, u rečenici Piše se. ne znamo tko su i koliko je vršitelja radnje.

Složene rečenice dijelimo na zavisnosložene i nezavisnosložene. U slučaju da surečenice mogu stajati samostalno, govorimo o nezavisnosloženim rečenicama, a s druge strane, ako govorimo o surečenicama koje ne mogu stajati samostalno riječ je o zavisnosloženim rečenicama.

Navedena rečenica nastala je nizanjem pomoću zareza, jednim od načina sklapanja rečenica. Takva vrsta rečenica naziva se rečenični niz.

Prema sastavu rečenice možemo dijeliti na jednostavne i složene, a one se prepoznaju prema broju predikata.

Uvrštavanjem se služimo ako jednu surečenicu uvrštavamo u drugu pomoću vezničkih riječi.Primjer: Mario, koji je učenik osmoga razreda, trenira nogomet.U rečenicu /Mario trenira nogomet./ umetnuta je rečenica /On je učenik osmoga razreda./ uz pomoć vezničke riječi /koji/.

Uskličnom rečenicom izriče se naglašenost i osjećajnost sadržaja nakon čega slijedi interpunkcijski znak uskličnika.

Uvrštavanjem nastaju zavisnosložene rečenice, one u kojima surečenice ne mogu stajati samostalno i koje povezujemo vezničkim riječima.

Sastavne i rastavne rečenice spadaju pod nezavisnosložene zato što rečenice u tim vrstama mogu stajati samostalno. Primjer: Ivan čita knjigu i piše bilješke. U ovoj (sastavnoj) rečenici surečenice mogu stajati samostalno: Ivan čita knjigu. Piše bilješke.

Prema priopćajnoj svrsi rečenice dijelimo na izjavne, upitne i usklične. Prepoznajemo ih po interpunkcijskim znakovima (točka, upitnik i uskličnik).

Rečenicu s neizrečenim subjektom prepoznajemo prema glagolskom obliku gdje subjekt nije izrečen posebnom riječju, primjerice, rečenica: Radi. - (On) radi.

Rečenice u kojima glagol nije izrečen nazivaju se neoglagoljenima, a to su primjerice /Kiši./, /Vatra!/, /Upomoć!/.

Kada u rečenicama imamo dva ili više predikata nazivamo ih složenim.

Rečenice koje se sastoje od predikata, subjekta i njihovih dopuna nazivamo jednostavnim proširenim rečenicama. Lakše ćemo ih zapamtiti prema kraticama *S + P + DS + DP*, odnosno /subjekt, predikat, dopuna subjekta i dopuna predikata/.

Navedena rečenica nastala je povezivanjem, upotrebom vezika i. Taj veznik povezuje dvije surečenice koje mogu stajati samostalno.

Rečenicu definiramo kao riječ ili skup riječi kojima prenosimo neku informaciju. Rečenice razlikujemo prema priopćajnoj svrsi.

Subjektna rečenica pripada zavisnosloženim rečenicama zato što surečenice u takvim vrstama ne mogu stajati samostalno. Primjer: Tko je radoznao, sve dozna prije drugih.

Složena je rečenica sastavljena od dviju ili više jednostavnih surečenica, a njihov broj ovisi o broju predikata.