Izlučivanje štetnih tvari u obliku mokraćne kiseline umjesto u obliku mokraće ima brojne prednosti za organizme koji žive u sušnim područjima. Omogućuje im da smanje gubitak vode te ne dolazi do stvaranja otrovne uree.

Difuzija je pasivni proces kojim otopljene tvari prelaze preko polupropusne membrane iz područja u kojem ih ima više u područje u kojem ih ima manje. Kod beskralježnjaka jednostavnije građe (žarnjaci i puževi), polupropusnu membranu predstavlja koža. Oni preko kože izbacuju štetne tvari izlaze iz svog tijela.

Ptice i gmazovi izlučuju štetne tvari u obliku mokraćne kiseline uz koju se ne mora izbacivati mnogo vode. Stvaranje mokraćne kiseline je pogodno za gmazove sušnih područja i ptice koje ne mogu čuvati velike količine vode u tijelu jer bi bile preteške za let.

Spužve spadaju u beskralježnjake jednostavnije građe. Oni ne posjeduju ni bubrege ni cjevčice za izlučivanje ni bubrežne vrećice. Puževi i žarnjaci izlučuju otpadne tvari difuzijom preko površine tijela.

Nečisnica je zajednički otvor kroz koji iz tijela izlaze produkti sustava za izlučivanje, ali i probavnog i reproduktivnog sustava. Tipičan je za vodozemce, ptice i gmazove.

I morski psi i sisavci otpadne tvari skladište u obliku uree. Nakupljenu ureu izbacuju mokraćom. Druge skupine životinja te otpadne tvari izlučuju u obliku mokraćne kiseline ili amonijaka.

Kopneni okoliš nema uvijek dovoljno dostupne vode, zbog čega beskralježnjaci imaju niz prilagodba za zadržavanje vode u tijelu, uključujući i sustav za izlučivanje. No, i dalje je potrebno izbacivati štetne tvari.

Gujavica je kolutićavac, a kolutićavci su beskralježnjaci koji izlučuju štetne i otpadne tvari iz organizma pomoću cjevčica za izlučivanje. U slučaju gujavice, te cjevčice završavaju porama na površini kože, ali izlučivanje se ne obavlja preko cijele površine kože.

Tjelesne tekućine slatkovodne ribe su \"gušće\" (imaju više otopljenih tvari) u odnosu na okolnu vodu. Iz tog razloga, voda procesom osmoze neprestano ulazi u tijelo ribe iz prostora u kojem je koncentracija vode veća (okolina) u prostor u kojem je koncentracija vode manja (tijelo ribe). Višak vode izbacuju razrijeđenom mokraćom.

U kopnenim (slatkim) vodama nalazi se relativno malo otopljenih soli (zato kopnene vode nemaju slani okus). U odnosu na takvu vodu, u tjelesnim tekućinama ribe nalazi se veća količina soli. Slatkovodne ribe neprestano primaju vodu osmozom preko površine tijela i kroz škrge.

Glavonošci su najnapredniji beskralježnjaci i posjeduju bubrežne vrećice. Otpadne tvari se nakupljaju unutar tih vrećica i izbacuju kroz crijevni otvor u okolnu vodu.

Pčela je člankonožac, a člankonošci posjeduju cjevaste organe, odnosno cjevčice za izlučivanje. Kroz te cjevčice, pčele i ostali člankonošci izlučuju štetne i otpadne tvari iz organizma u crijevo iz kojeg se izbacuju izmetom.

Ako se u tijelu slatkovodne ribe nakupi previše soli, ona lako izlazi u okolnu vodu preko škrga i površine tijela. To se događa jer je koncentracija soli u okolnoj vodi niža od koncentracije soli u tijelu ribe. Također, višak soli riba može izbacivati i u mokraći kojom svakako izbacuje višak vode.

Vodozemci primaju vodu kroz kožu. Kako bi spriječili nakupljanje prevelike količine vode u svojem organizmu, stvaraju razrijeđenu mokraću s mnogo vode. Suprotno, tijekom boravka na kopnu, izlučuju koncentriraniju mokraću, odnosno izbacuju manje vode.

U morskoj vodi nalazi se mnogo otopljenih soli (zato morska voda ima slan okus). U odnosu na morsku vodu u tjelesnim tekućinama ribe nalazi se manja količina soli.

Člankonošci (npr. kukci) su beskralježnjaci koji reguliraju sastav tjelesnih tekućina izbacujući višak soli i vode kroz cjevčice za izlučivanje. Cjevčice izbacuju sol, vodu i otpadne tvari u crijevo.

S obzirom na to da tjelesne tekućine slatkovodne ribe imaju više otopljenih tvari od okolne vode, voda stalno ulazi u tijelo ribe osmozom. Kako bi održala stalan sastav tjelesnih tekućina, tijelo slatkovodne ribe zadržava soli, a bubrezi proizvode razrijeđenu mokraću.

Za razliku od sisavaca, vodozemaca i nekih gmazova, ptice ne posjeduju mokraćni mjehur. Izostanak mjehura je jedna od prilagodbi ptica za let jer bi mjehur pun tekućine bio pretežak i otežavao let.

Vodozemci imaju prilagodbe za život na kopnu, a jedna od njih je sposobnost korištenja vode iz razrijeđene mokraće. Tijekom boravka na kopnu, koriste vodu nakupljenu u mokraćnom mjehuru (manje vode izbacuju mokraćom) i tako sprječavaju isušivanje.

Kako su tjelesne tekućine morske ribe \"rjeđe\" (imaju manje otopljenih tvari) u odnosu na okolnu vodu, voda procesom osmoze izlazi iz tijela ribe. Voda izlazi iz prostora u kojem je koncentracija vode veća (tijelo ribe) u prostor u kojem je koncentracija vode manja (okolina).

Štetne tvari koje bubrezi filtriranjem izdvoje iz krvi nakupljaju se u obliku mokraće. Mokraća putem mokraćovoda putuje u mokraćni mjehur. Iz mjehura izlazi mokraćna cijev kojim se mokraća izbacuje iz organizma.

Puževi svoje štetne tvari izbacuju direktno u okoliš. To je kopnenim puževima olakšalo život na kopnu jer im nije potrebna voda da ispere štetne tvari iz njihovog organizma.

Beskralježnjaci pomoću cjevčica za izlučivanje izbacuju iz tijela iste tvari koje izbacuju kralježnjaci. Cjevčice za izlučivanje služe za izlučivanje viška vode i viška soli i za izbacivanje otpadnih tvari. Cjevčice ih izbacuju kroz pore na koži ili u probavilo organizma.

U slatkim vodama ima relativno malo otopljenih soli, zbog čega ih slatkovodne ribe pretežno unose pomoću hrane. Njihovo tijelo zadržava sol izlučivanjem razrijeđene mokraće.

Cjevčice za izlučivanje služe za izlučivanje viška vode i viška soli i za izbacivanje otpadnih tvari. Kako beskralježnjaci ne posjeduju mokraćni mjehur, otpadne tvari s viškom vode i viškom soli se izbacuju kroz pore na koži ili u probavilo organizma.

Cjevčice za izlučivanje člankonožaca povezane su s probavnim sustavom. Oni otpadne tvari iz tjelesnih tekućina, višak soli i višak vode izlučuju u crijevo, od kud se većina vode i korisne tvari vraćaju u organizam, dok se štetne i nepotrebne tvari izbacuju izmetom iz organizma.

Morske ribe piju morsku vodu kako bi unijele što više tekućine u tijelo, ali time unose i dodatne soli. Višak soli izbacuju preko škrga i proizvodnjom koncentrirane mokraće.

Žarnjaci spadaju u beskralježnjake jednostavnije građe. Oni ne posjeduju ni bubrege ni cjevčice za izlučivanje ni bubrežne vrećice. Žarnjaci i puževi izlučuju otpadne tvari difuzijom preko površine tijela.

Školjkaši štetne tvari izbacuju u plaštanu šupljinu, šupljinu u kojoj se nalaze ostali organi. Štetne tvari nakupljene u plaštanoj šupljini izlaze s vodom koja struji kroz tijelo školjkaša.

Mokraćni otvor je otvor kroz koji prolazi isključivo mokraća. Pojavljuje se kod većine sisavaca i riba, dok ptice, gmazovi i vodozemci imaju nečisnicu. Nečisnica je otvor koji osim za izlučivanje mokraće služi i za izlučivanje izmeta i spolnih stanica.

Kolutićavci imaju cjevčice za izlučivanje koje završavaju porama u koži. Kako imaju posebne organe za izlučivanje (cjevčice) i ne izlučuju tvari preko cijele površine kože, smatra se da oni izlučuju štetne i otpadne tvari pomoću cjevčica za izlučivanje.

I ptice i gmazovi izlučuju mokraćnu kiselinu s vrlo malo vode. Upravo to je jedna od prilagodbi životinjskih organizama na život u okoliš s teško dostupnom vodom. Za razliku od njih, sisavci mokraćom izlučuju puno vode i otrovnu ureu.

Slatkovodne ribe primaju većinu vode preko škrga i površine tijela, gdje voda ulazi u njihovo tijelo procesom osmoze. Upravo zato što voda svakako ulazi u njihovo tijelo, slatkovodne ribe piju vrlo malo vode i to nije glavni način na koji unose vodu u tijelo.

Morski pas u krvi nagomilava soli i ureu (koja je inače sastojak mokraće koji se izbacuje iz tijela). To radi kako bi postigao osmotsku ravnotežu s okolnom morskom vodom i spriječio pretjerani gubitak vode.

Ovisno o tome ima li u okolišu puno (more) ili malo (slatka voda) otopljenih tvari, voda osmozom izlazi iz organizma (u moru) ili ulazi u njega (u slatkoj vodi). Sustav za izlučivanje mora biti prilagođen okolišu u kojem beskralježnjak živi i osigurati zadržavanje dovoljno vode u tijelu morskih beskralježnjaka, a izbacivanje viška vode kod slatkovodnih beskralježnjaka.

Bubreg je organ za izlučivanje kojeg imaju svi kralježnjaci, uključujući čovjeka. U bubregu se proizvodi mokraća koja sadrži otpadne tvari, ali i višak soli i vode iz tijela. Regulacijom količine soli i vode u organizmu, bubreg sudjeluje u kontroli sastava i volumena tjelesnih tekućina.

Mokraćna kiselina, za razliku od mokraće, ne sadrži otrovnu ureu. Njome se izlučuje vrlo malo vode, ali za njeno stvaranje potrebno više energije nego za stvaranje mokraće. Mokraćna kiselina odličan je način izlučivanja otpadnih tvari za organizme kojima nije dostupna velika količina pitke vode.

Većina beskralježnjaka imaju organe za izlučivanje koji se nazivaju cjevčice za izlučivanje. Bubrezi su organi za izlučivanje kralježnjaka, a jednostavniji organizmi vrše izlučivanje štetnih i otpadnih tvari preko površine tijela.

Kod većine sisavaca mokraća izlazi kroz mokraćni otvor koji je namijenjen isključivo za izlučivanje mokraće. Za razliku od sisavaca, ptice i gmazovi imaju nečisnicu, otvor koji služi za izlučivanje mokraće, izmeta i spolnih stanica.

Nečisnica je zajednički otvor kroz koji izlaze produkti sustava za izlučivanje, probavnog sustava i spolne stanice. Nečisnicu imaju neke ribe, vodozemci, gmazovi i ptice.

Kralježnjaci imaju dva bubrega, odnosno jedan par bubrega. Ovisno o skupini, bubrezi se razlikuju po obliku i veličini. Za razliku od kralježnjaka, beskralježnjaci nemaju bubrege, već posebne strukture za izlučivanje u obliku cjevčica.

Mokraća se stvara u bubrezima. Iz svakog bubrega izlazi po jedan mokraćovod koji odvodi mokraću u mokraćni mjehur. Jedna mokraćna cijev provodi mokraću od mokraćnog mjehura do izlaska iz tijela.

Neke morske ribe (koje se nazivaju hrskavičnjače) imaju posebne prilagodbe na život u slanom morskom okruženju. Njihove tjelesne tekućine imaju puno otopljenih tvari u sebi (urea i soli), zbog čega su jednako \"guste\" kao i okolna voda, pa voda ne izlazi iz njihovog tijela.

Kopneni gmazovi izbacuju otpadne tvari u obliku mokraćne kiseline jer se ona može izbaciti iz tijela u krutom obliku (ne mora biti tekuća). Izlučivanje mokraćne kiseline omogućuje minimalan gubitak vode što je od velikog značaja za preživljavanje u okolišu siromašnom pitkom vodom.

Vodozemci dio života provode u vodi, a dio na kopnu, što znači da u nekim trenutcima imaju previše dostupne vode, a ponekad premalo. Zato njihov sustav za izlučivanje različito funkcionira ovisno o tome jesu li u vodi ili na kopnu.