Rat na bojištu i kod kuće

U svakom ratu važno je osim ratom neke sukobe riješiti i diplomacijom. Tako su predstavnici Antante s Italijom sklopili Londonski ugovor, kojim su pokušali pridobiti Italiju da prijeđe na stranu sila Antante.

Predstavnici Jugoslavenskog odbora u dogovoru sa srbijanskom vladom potpisali su Krfsku deklaraciju. Ovaj dogovor predviđao je nakon rata stvaranje zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca, na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđević.

Jugoslavenski odbor je u nizu pregovora sa srbijanskom vladom dogovarao stvaranje zajedničke države južnih Slavena, ujedinjenih s Kraljevinom Srbijom.

Ilustrirane hrvatske novine \"Ilustrovani list\" bile su prve novine koje su počele s redovnim objavljivanjem fotoreportaža. Pojava fotoreportaže kao sustava izvještavanja postajala je sve važnija s razvojem tehnologije.

Španjolska gripa bila je zarazna bolest svjetskih razmjera. Nije zaobišla Hrvatsku i od ljeta 1918. godine od ove je gripe umrlo mnogo ljudi u Hrvatskoj.

Krajem Prvog svjetskog rata predstavnici Jugoslavenskog odbora intenzivno su pregovarali sa srbijanskom vladom o stvaranju zajedničke države. Tako su u srpnju 1917. godine potpisali Krfsku deklaraciju, a njome je i dogovoreno stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

U srpnju 1917. u ime Jugoslavenskog odbora je s predsjednikom srbijanske vlade Nikolom Pašićem potpisao Krfsku deklaraciju kojom je dogovoreno stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na čelu s dinastijom Karađorđević.

Londonskim ugovorima Italija je dobila južnu Albaniju, priznata joj je aneksija Libije, a pri podjeli Male Azije trebala je dobiti i dio Osmanskog Carstva.

Civilno stanovništvo često je prikupljalo raznim dobrotvornim akcijama novčana i druga sredstva za vojnike na bojištima, ali i za stradale.

Od 1915. godine otvoreno je bojište na rijeci Soči, na kojoj su se sukobile Središnje sile s Italijom i Francuskom. Na tom je bojištu sudjelovalo mnogo hrvatskih vojnika, koji su se borili u austrougarskoj vojsci. Bitke na Soči trajale su do kraja rata, do 1918. godine.

U Dalmaciji je za vrijeme rata zavladala velika glad. Tako je Dalmatinski sabor uputio poziv za pomoć Hrvatskom saboru. Jedino što je napravljeno jest da je dio pothranjene djece prebačen u Bansku Hrvatsku.

26. travnja 1915. godine između Antante i Italije potpisani su tajni Londonski ugovori. Sile Antante obećale su Italiji velike dijelove Austro-Ugarske Monarhije ako prijeđe na stranu Antante. Italija je zbog toga i prešla na stranu Antante.

Krajem rata vojska je gubila motivaciju, došlo je do velike gladi u rovovima, vojnici su se razbolijevali i nisu više vidjeli smisao rata. Mnogi su odlučili pobjeći. Dolaskom u Hrvatsku skrivaju se po svojim selima, najčešće u šumama da ih ne pronađu jer je bijeg iz vojske bio strogo kažnjiv. Zato što su se uglavnom skrivali po šumama, odbjegli vojnici nazivani su zeleni kadar.

Vojnici iz hrvatskih zemalja u početku nisu bili svjesni što ih na bojištu čeka. Mnogi su odlazili kako bi razbili dosadan život svakodnevice i nije im bilo jasno zašto njihove majke plaču.

Ratne spomen-lipe naziv je za humanitarne akcije. Građani bi kupili čavao i simbolično bi ga zabijali u lipu. Novac kojim su kupili čavao služio je kao novčana pomoć vojnicima i njihovih obiteljima.

Italiji su obećani dijelovi austrijskih, slovenskih i hrvatskih zemalja. Na hrvatskom prostoru trebala je dobiti Istru, Cres, Lošinj, područje između Šibenika i Splita, Zadar, dalmatinski otoci do Mljeta.

Tiskani mediji poput novina i časopisa bili su jako podložni kontroli toga što se smije napisati i objaviti. Često se događalo da pišu nerealno o zbivanjima na bojištu, ali i o problemima civila.

Za vrijeme rata mnogi su političari pobjegli iz zemlje i u emigraciji raspravljali o stanju nakon rata. Tako su se političari najprije okupili u Hrvatski odbor, a kad su im se pridružili i ostali južnoslavenski političari, osnovali su Jugoslavenski odbor.

Humanitarna akcija \"Dadoh zlato za željezo\" bila je još jedna od akcija koje su služile za prikupljanje novčane pomoći vojnicima i obiteljima stradalih vojnika. Građani su poklanjali svoj nakit, a kao simbol svog dara, dobivali su željezni prsten s natpisom \"Dadoh zlato za željezo\".

Pravo glasa bilo je jako ograničeno, tako da je pravo glasa imalo oko deset posto muškaraca. Žene još uvijek nisu imale pravo glasa, ali ni svi muškarci nisu smjeli sudjelovati u politici.

Hrvatske zemlje u Prvom svjetskom ratu bile su u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, zbog čega su se hrvatski vojnici morali boriti na strani Središnjih sila.

U vodstvu Jugoslavenskog odbora nalazili su se Frano Supilo, Ante Trumbić i Ivan Meštrović. Nakon što je Jugoslavenski odbor prihvatio financiranje od srpske vlade, kao treći cilj se postavilo i stvaranje države sa Srbijom. To se nije svidjelo Franu Supilu, pa je istupio iz Odbora, a vodstvo je preuzeo Ante Trumbić.

Iako nisu svi vojnici imali jasan cilj zašto se nalaze u ratu, oni koji su se nalazili na strani Austro-Ugarske u ratu je vodila misao da idu osvetiti smrt prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Uz to, borili su se i protiv talijanskih želja da okupiraju hrvatske teritorije.