Političko organiziranje u hrvatskih zemljama

Kada je Mađarska proglasila svoju samostalnost u odnosu na Hasburgovce, s druge strane je pritiskala Hrvate i smatrala hrvatske krajeve dijelom ugarske krune. Jelačić se nije uspio dogovoriti s Mađarima, pa im je objavio rat.

Bachovi činovnici brinuli su se da se ne krše odredbe cara i ministra Bacha. Bilo ih je puno i imali su zelene uniforme koje su podsjećale na mađarske konjanike husare. Zato su ih pogrdno zvali Bachovim husarima.

Car Franjo Josip I. 1851. godine uveo je novi apsolutizam (neoapsolutizam), a prema ministru koji je provodio careve odluke ovo se naziva i razdoblje Bachovog apsolutizma.

Autor knjižice Disertacije je grof Janko Drašković. On je poznat po političkom djelovanju u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda, a njegova obitelj poznata je po brojnim znamenitim političarima, ratnicima i crkvenim osobama.

Hrvatski sabor pozdravio je Draškovićeve ideje, pa su ga odabrali i kao hrvatskog predstavnika u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru.

Biračko pravo odnosilo se samo na muško stanovništvo. Žene nisu imale pravo sudjelovanja u politici. No, i muškarci koji su imali biračko pravo činili su samo 2,5 % muškog stanovništva. I dalje je biračko pravo bilo ograničeno obrazovanjem i imovinskim stanjem.

U ožujku 1848. okupili su se članovi Narodne stranke na zasjedanju Narodne skupštine u Zagrebu. Tamo su donijeli program od 30 točaka, koji su nazvali Zahtijevanja naroda. Tamo su iznijeli svoje zahtjeve koji su upućeni caru.

Austrijski general i vojnik Josip Jelačić bio je naklonjen Hasburškoj Monarhiji, a kao takavog ga je vladar i postavio za hrvatskoga bana 1848. godine. Dobio je Dalmaciju u namjesništvo te Rijeku na upravu.

Kada su izbile revolucije u Europi 1848. godine, Mađari su iskoristili priliku i zatražili autonomiju te svrgnuli Hasburgovce s ugarskog prijestolja.

Do polovice 19. stoljeća zastupnici u sabor bili su birani iz plemićkih obitelji. U ljeto 1848. sazvan je prvi zastupnički sabor u koji su birani predstavnici županija, gradova, Vojne krajine i Akademije znanosti.

Nasuprot idejama Horvatsko-vugerske stranke bili su pripadnici Ilirske stranku, koju su činili pristaše hrvatskog narodnog preporoda. Kada je zabranjeno isticanje ilirskog imena, stranka je preimenovana u Narodnu stranku.

Zahtijevanja naroda sadržavala su i točku u kojoj se traži sjedinjenje kraljevine Dalmacije s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom.

1840-ih došlo je do formiranja prvih političkih stranaka u Banskoj Hrvatskoj. Jedna od njih bila je Horvatsko-vugerska stranka, a njeni članovi nazivani su mađaroni zbog svoje politike naklonosti Mađarskoj.

Disertaciju je 1832. objavio Janko Drašković kao prvi cjeloviti hrvatski nacionalni politički program. U njoj je Drašković pisao o hrvatskoj samostalnosti, osnivanju Velike Ilirije i slično.

Janko Drašković u Disertaciji je pisao o osnivanju Kraljevine Ilirije ili Velike Ilirije. Bila bi to država koja bi obuhvaćala sve hrvatske krajeve, ali i slovenske zemlje i Bosnu, odnosno sve zemlje u kojima se ljudi koriste sličnim jezikom.

Neoapsolutizam je bilo razdoblje stroge kontrole države. Zato su morali snažni biti vojska, policija i uprava. Političko djelovanje je bilo strogo zabranjeno.

U početku i sredinom 19. stoljeća zastupnici u Hrvatski sabor nisu bili birani demokratski, nego su kao zastupnici mogli biti samo oni koji su bili podrijetlom zaslužni za to. Zato je u politici sudjelovao i jako mali broj Hrvata.

Kada je u rujnu 1848. godine Jelačić s vojskom pošao u Ugarsku, prešao je rijeku Dravu kod Varaždina i tako Hrvatskoj vratio Međimurje koje je pripadalo Ugarskoj tada.

Novim carem je 1848. proglašen Franjo Josip I. On je kako bi smirio revoluciju uveo novi ustav, bez dogovora s parlamentom.

Novi car Franjo Josip I. donio je tzv. oktroirani ustav 1849. godine. Naziva se oktroirani ili nametnuti jer ga je donio sam, bez sudjelovanja parlamenta. Ovim ustavom pokrenuo je proces centralizacije države i smanjenja samostalnosti država sastavnica.

Godine 1852. zagrebačka biskupija proglašena je nadbiskupijom. Tako Hrvatska više nije pripadala ugarskim nadbiskupijama i crkveno se odijelila od Ugarske. Prvi zagrebački nadbiskup bio je Juraj Haulik.

Budući da je Bachov apsolutizam provodio snažno ideje iz Beča, kao službeni jezik proglašen je njemački i svi su ga morali učiti.