Hrvatske zemlje u vrijeme prosvijećenoga apsolutizma

1409. godine Mletačka Republika je kupila dalmatinsku obalu od Ladislava Napuljskog. Od tada, pa sve do njenog ukinuća 1797. godine, Mletačka Republika je upravljala dijelovima Dalmacije (obale i zaleđa) te dijelovima Istre (unutrašnjim dijelom upravljala je Habsburška Monarhija).

Josip II, sin Marije Terezije, vladao je Habsburškom Monarhijom od 1780.-1790. godine.

Gradnja cesta, poput Karolinske ceste i brodogradilišta u Kraljevici omogućili su Hrvatskom primorju gospodarski razvoj. Tako je područje uz obalu bilo razvijenije od zaleđa.

Ruđer Bošković je poznati znanstvenik i filozof rodom iz Dubrovnika. Njegovi doprinosi u filozofiji, matematici, fizici i astronomiji i danas privlače pažnju znanstvenika. Studirao je u Rimu i zaredio se za svećenika kao isusovac. U Republici Hrvatskoj danas postoji multidisciplinarni znanstveno-istraživački centar koji nosi njegovo ime.

Gradnja cesta, poput Karolinske ceste i brodogradilišta u Kraljevici omogućili su Hrvatskom primorju gospodarski razvoj. Tako je područje uz obalu bilo razvijenije od zaleđa. U gradovima su razvijeni pomorstvo i obrti, a u većim gradovima postojale su i manufakture.

Josip II. dao je ukinuti one samostane i crkvene redove koje je smatrao da ne doprinose državi i da nemaju koristi.

Stanovništvo u Istri bilo je pod vlašću Mlečana. Većinom su se bavili poljoprivredom, uglavnom uzgojem maslina i vinove loze. Hrvatsko stanovništvo živjelo je u unutrašnjosti, a u gradovima Talijani.

Kraljevsko vijeće za Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju osnovano je 1767. godine, no već je ukinuto 1779. godine. Vijećem je predsjedao hrvatski ban, a polagao je račune Beču. Nakon ukinuća Vijeća, njegovi poslovi prešli su u domenu Ugarskog namjesničkog vijeća. Ovim događajima je Hrvatska izgubila autonomiju unutar Habsburške Monarhije.

Zbog sukoba s plemstvom, Josip II. morao je opozvati većinu svojih reformi kako bi umirio plemstvo. Jedina odredba koju nije opozvao je bila ona o vjerskoj toleranciji.

Josip II. pokušao je reformirati birokratski aparat Monarhije što je iz više razloga bio težak zadatak, osobito jer se u Monarhiji pričalo puno jezika (hrvatski, mađarski, češki...) pa je zato donio odluku o uvođenju njemačkog jezika kao jedinog službenog jezika. Njegovu odluku nenjemački narodi Monarhije nisu sretno pozdravili.

Većina pomorske trgovine u 18. stoljeću više se nije odvijala na Sredozemnom moru, nego na Atlantskom oceanu, što je dovelo do slabljenja Dubrovačke Republike. U 18. st. Dubrovačka je Republika prestala i postojati.

U austrijskom dijelu Monarhije obvezno školovanje uvedeno je 1774. godine, a u ugarskom dijelu (kojem je pripadala i Banska Hrvatska) 1777. godine. Polaznici nižih razreda imali su nastavu na narodnom jeziku, a viši razredi nastavu na njemačkom jeziku. Ova reforma Marije Terezije nije odmah zaživjela, ali predstavlja temelj za kasniji razvitak školstva i obrazovanja.

Hrvatski sabor je 1712. godine donio Pragmatičku sankciju po kojoj je priznao da se na prijestolje može izabrati i žena iz austrijske loze. To je potvrdio i habsburški car Karlo VI. 1713. godine i tako je Marija Terezija postala nova carica Habsburške Monarhije.

U Banskoj Hrvatskoj vlast su imali ban i sabor. U sabor su birani pripadnici staleža kao što su plemići, svećenstvo i predstavnici slobodnih kraljevskih gradova. Nisu birani izborima nego prema pripadnosti staležu, pa se takav sabor naziva staleški.

Vladri Habsburške Monarhije poticali su razvoj trgovine i gospodarstva, pa su poticali i razvoj cesta za lakšu trgovinu. Tako je Karlo VI. dao izgraditi Karolinsku cestu koja je povezivala Karlovac i Rijeku te donio odluku i slobodnoj plovidbi Jadranom.

Marija Terezija naslijedila je svojega oca na prijestolju u Beču zahvaljujući Pragmatičnoj sankciji koju je njen otac za života dao izglasati i potpisati svim saborima u Habsburškoj Monarhiji. Vladala je četrdeset godina i poznata je po svojim reformnim djelovanjima u duhu prosvjetiteljstva.

1781. godine Josip II. je donio Patent o vjerskoj toleranciji kojim je ozakonio slobodu vjeroispovijesti protestantima, kalvinistima i pravoslavcima. Sljedeće godine je proširo slobode na Židove.

Opća školska obveza uvedena je za svu djecu od 6 do 13 godina u austrijskom dijelu Monarhije. To je obuhvaćalo i hrvatske zemlje koje su bile u sastavu Monarhije.

U reformama školstva Marija Terezija bila je vrlo aktivna. Odvojila je školstvo od Crkve i stavila školstvo pod nadzor Beča. Uvela je opću školsku obvezu za djecu od 6 do 13 godina života te je osnovala Kraljevsku akademiju znanosti s Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim fakultetom.

Do Marije Terezije područje ovih triju županija bilo je pod upravom Dvora, odnosno vojne uprave. Obnovom županija na tom području, te su županije ušle u sastav Banske Hrvatske i došle pod vlast bana i sabora.

U reformama školstva Marija Terezija bila je vrlo aktivna. Odvojila je školstvo od Crkve i stavila školstvo pod nadzor Beča. Uvela je opću školsku obvezu za djecu od 6 do 13 godina života te je osnovala Kraljevsku akademiju znanosti s Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim fakultetom.

Vladri Habsburške Monarhije poticali su razvoj trgovine i gospodarstva, pa su poticali i razvoj cesta za lakšu trgovinu. Tako je Karlo VI. dao izgraditi Karolinsku cestu koja je povezivala Karlovac i Rijeku te donio odluku i slobodnoj plovidbi Jadranom.

S obzirom da je centralna vlast bila u Beču, gdje se pričao njemački jezik, na višim stupnjevima obrazovanja zahtijevalo se znanje njemačkoga jezika.

Kraljevsko vijeće ukinuto je 1779. godine, a njegovi poslovi prešli su pod jurisdikciju Ugarskog namjesničkog vijeća.

Marija Terezija odvojila je školstvo od Crkve i stavila ga pod upravu bečkog dvora. U austrijskom dijelu Monarhije je uvela opću školsku obvezu za djecu od 6 do 13 godina.

Novoosnovano tijelo Kraljevsko vijeće imalo je na čelu bana, a bilo je odgovorno izravno bečkom dvoru, tj. vladaru Monarhije, a ne Hrvatskom saboru.

Hrvatski ban je bio na čelu Kraljevskog vijeća, koje je bilo podložno direktno Beču.

Ban je morao biti pripadnik plemstva, a vladari su ti koji su ih imenovali. Ban je morao obavljati i sudske poslove.

Dubrovačka Republika je bila je grad-država i pomorska sila, osobito u ranom novom vijeku. Ona je na Jadranu bila konkurent Mletačkoj Republici. Ukinuta je na početku 19. stoljeća.

Urbari su bili zakonski propisi koji su se odnosili na položaj kmetova, na njihova davanje i dužnosti prema gospodaru feudalcu. Također, urbari su sadržavali popise kmetova, a uloga postojanja urbara bila je da poboljša i ustali položaj kmeta te da se ograniči i spriječi njihovo izrabljivanje od strane feudalca.

Nazvan i Žitni put, plovni put Kupom i Savom uglavnom je služio za prijevoz žita.

Pod vlast bana i Sabora Marija Terezija vratila je tri županije,  a Hrvatskoj je priključila i Rijeku, Bakar, Bakarac i Kraljevicu.

Varaždin je bio središte Kraljevskog vijeća do požara 1776. godine, nakon čega je sjedište prebačeno u Zagreb, današnji glavni grad Republike Hrvatske.

Za Karla VI. izgrađena je Karolinska cesta koja je povezivala Karlovac i Rijeku, a za Marije Terezije Jozefinska cesta koja je povezivala Karlovac i Senj. Te su ceste bile važne za razvoj trgovine.

Kralj Karl VI. nije imao muške djece pa je 1713. godine objavio Pragmatičku sankciju, zakon po kojem je omogućeno da kraljeve nasljeđuju i ženska djeca. Prema tome je oca naslijedila Marija Terezija.

Teritorij današnje Republike Hrvatske u XVIII. stoljeću bio je razjedinjen. Dijelovi Dalmacije i Istre bili su pod upravom Mletačke Republike. Pojas uz granicu Habsburške Monarhije i Osmanskoga carstva nazivan je Vojna krajina kojom je upravljao Beč. Dubrovnik je bio samostalna Republika, a Hrvatskom se smatrao dio teritorija kojim je upravljao hrvatski ban i gdje je zasjedao Hrvatski staleški sabor. Taj dio se još naziva Banska Hrvatska i bio je u sastavu Habsburške Monarhije.

Vojnom krajinom nazivao se pojas uz granicu Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, a ona je uspostavljena radi obrane od Osmanlija te je bila pod direktnom upravom Beča.

Josip II. je Patentom o slobodnom seljenju kmetovima dao veće slobode. Smjeli su se slobodno seliti i dobili su osobnu slobodu te su mogli raspolagati svojim dobrima i školovati se. Ovim patentom kmetstvo nije ukinuto.