U saborima se raspravljalo o tome kakvo stajalište Hrvatska treba zauzeti u odnosu na Ugarsku i Austriju. Postojala su tri mišljenja, a Stranka prava nije bila za ikakvo povezivanje s Ugarskom i Austrijom, nego su težili stvaranju samostalne hrvatske države.

Dogovorom ili nagodbom potpisanom između Austrije i Ugarske uveden je dvojni ili dualistički sustav vlasti. To je značilo da su u jednu državnu zajednicu ujedinjene Zemlje krune sv. Stjepana i austrijske zemlje. Neki poslovi bili su zajednički, a neki odvojeni.

Hrvatski jezik Nagodbom jer priznat kao službeni jezik u Hrvatskoj što je bila jedna od dobrih odredbi Nagodbe za Hrvatsku.

Unionist Levin Rauch postao je hrvatski ban nakon Nagodbe. Vladar je taj koji je imenovao bana, ali na prijedlog Ugarskog sabora, zato su na pozicije banova često dolazili ljudi koji odgovaraju Ugarskom saboru.

Nakon pobune u Rakovici, došlo je do revizije ili popravka teksta Nagodbe. Ono što je promijenjeno bila je odredba o financijama. Određeno je da Hrvatska može ostaviti 45% prihoda, a 55% mora dati u zajedničku blagajnu.

Hrvatskog bana imenovao je vladar, ali ne na prijedlog Hrvatskog, nego Ugarskog sabora. Tako je Hrvatska postala ovisna o Ugarskoj i Austriji i politički.

Budući da je u novom apsolutizmu bio zabranjen parlamentarni život, nisu se smjeli sazivati pokrajinski sabori. Kada je osnovano Carevinsko vijeće, sazvani su sabori kako bi izabrali svoje predstavnike. Hrvatski sabor sazvan je u Zagrebu, Dalmatinski u Zadru, a Istarski u Poreču.

Saborska većina prihvatila je mišljenje koje je zastupala Narodna stranka, a to je da su za savez s Ugarskom, ali pod uvjetom da Ugarska prizna hrvatsku samostalnost.

Dogovor kojim je nastala dvojna Austro-Ugarska Monarhija potpisan je 1867. godine. Sljedeće godine potpisana je i Hrvatsko-Ugarska nagodba.

\n

Rakovička buna je oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije kojeg je poveo Eugen Kvaternik iz Stranke prava. Kvaternik je bio veoma razočaran položajem hrvatske, te je poveo bunu 1871. godine u okolici Rakovice, sa svrhom stvaranja nezavisne hrvatske države. Buna je nakon 3 dana ugušena, a Kvaternik je ubijen.

\n

\n

Rakovička buna je oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije kojeg je poveo Eugen Kvaternik iz Stranke prava. Kvaternik je bio veoma razočaran položajem hrvatske, te je poveo bunu 1871. godine u okolici Rakovice, sa svrhom stvaranja nezavisne hrvatske države. Buna je nakon 3 dana ugušena, a Kvaternik je ubijen.

\n

Zastupnici u Hrvatskom saboru nisu se slagali sa sadržajem Austro-ugarske nagodbe jer su Dalmacija i dio Istre pripale austrijskom dijelu Monarhije, a Hrvatska ugarskom dijelu. Tako su hrvatske zemlje bile razjedinjene.

Naknadno nalijepljen tekst preko izvornog teksta Hrvatsko-ugarske nagodbe o položaju Rijeke se naziva \"riječka krpica\".

\n

Rakovička buna je oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije kojeg je poveo Eugen Kvaternik iz Stranke prava. Kvaternik je bio veoma razočaran položajem hrvatske, te je poveo bunu 1871. godine u okolici Rakovice, sa svrhom stvaranja nezavisne hrvatske države. Buna je nakon 3 dana ugušena, a Kvaternik je ubijen.

\n

Hrvatsko-ugarskom nagodbom isprva nije predviđeno rješenje pripadnosti Rijeke. No, pojavila se \"Riječka krpica\", dodatak Nagodbi, prema kojem je Rijeka pripala Ugarskoj.

Od navedenih ministarstava, ministarstvo poljoprivrede nije bilo zajedničko u vladi Austro-Ugarske. Zajednička ministarstva su bila vanjski poslovi, vojska i financije.

Zajednički poslovi Hrvatske i Ugarske raspravljali su se u Ugarskom saboru u Budimpešti. Iako su u saboru bili hrvatski zastupnici, njih je bilo malo.

Odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe protivili su se pripadnici Narodne stranke i Stranke prava jer su shvatili da se krše hrvatska prava i smanjuju slobode. Tako je Eugen Kvaternik kao pripadnik Stranke prava podigao 1871. g. Rakovičku bunu.

Osnivač i član Stranke prava bio je Ante Starčević. U svom političkom djelovanju isticao je politiku neovisnosti Hrvatske u odnosu i na Beč i na Peštu.

Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, 45 posto svojih prihoda Hrvatska ima za financiranje samostalnih poslova.

Hrvatska je prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi trebala u zajedničku blagajnu davati 55% svih svojih prihoda. Tako je za vlastite poslove ostajalo samo 45% prihoda. Ovo je bilo financijsko potčinjavanje Hrvatske, zbog čega je došlo i do raznih pobuna protiv nagodbe, a na kraju i njene revizije.

Godinu dana nakon Austro-Ugarske nagodbe sklopljena je i Hrvatsko-ugarska nagodba, 1868. godine. Nastala je kao dogovor između Hrvatskog i Ugarskog sabora, a njome je uređen položaj hrvatskih zemalja u odnosu prema Ugarskoj.

Među navedenim strankama Unionistička stranka bila je za državnu uniju Hrvatske s Ugarskom, no pri tome Ugarska nije trebala ispuniti nikakve uvjete prije pregovora o ujedinjenju.

Unionistička stranka još je od zasjedanja sabora 1861. godine zagovarala ujedinjenje s Ugarskom bez prethodnih uvjetovanja Ugarskoj. Stoga su predstavnici te stranke i bili ti koji su išli na pregovore. Dijelom je to bilo u zato što su unionisti imali više zastupnika, što je omogućilo neometano sklapanje Hrvatsko-ugarske nagodbe.

Od navedenog unutarnja politika nije dio zajedničkih poslova Austro-Ugarske zajedničke vlade. Zajednička vlada ima vanjsku politiku, vojsku i financije.

Hrvatska je pod samostalnom upravom imala sudstvo, školstvo, unutarnju upravu i vjerska pitanja. Svi ostali poslovi više su se odnosili na financije i stoga je to Ugarska kontrolirala kao zajedničke poslove.

Hrvatskoj je nagodbom ostalo na samoupravu sudstvo, školstvo, unutarnja uprava i vjerski poslovi. Zajednički poslovi s Ugarskom su vanjski poslovi, vojska, gospodarstvo i financije. O zajedničkim poslovima raspravljao je Ugarski sabor u Budimpešti.

Slomom apsolutizma Srijem je vraćen Slavoniji, no Međimurje je oduzeto Hrvatskoj i pripalo je Ugarskoj.

U saborima se raspravljalo o tome kakvo stajalište Hrvatska treba zauzeti u odnosu na Ugarsku i Austriju. Postojala su tri mišljenja, a Narodna stranka podržavala je ono o savezu s Ugarskom, ali pod uvjetom da Ugarska prizna hrvatsku samostalnost i da se hrvatske zemlje ujedine.

Najpoznatiji predstavnici Unionističke stranke bili su grof Julije Janković i Levin Rauch. Kao unionisti bili su pobornici saveza Hrvatske s Ugarskom.