Hrvatska u Austro-Ugarskoj Monarhiji

\n

Rakovička buna je oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije kojeg je poveo Eugen Kvaternik iz Stranke prava. Kvaternik je bio veoma razočaran položajem hrvatske, te je poveo bunu 1871. godine u okolici Rakovice, sa svrhom stvaranja nezavisne hrvatske države. Buna je nakon 3 dana ugušena, a Kvaternik je ubijen.

\n

Godinu dana nakon Austro-Ugarske nagodbe sklopljena je i Hrvatsko-ugarska nagodba, 1868. godine. Nastala je kao dogovor između Hrvatskog i Ugarskog sabora, a njome je uređen položaj hrvatskih zemalja u odnosu prema Ugarskoj.

U saborima se raspravljalo o tome kakvo stajalište Hrvatska treba zauzeti u odnosu na Ugarsku i Austriju. Postojala su tri mišljenja, a Narodna stranka podržavala je ono o savezu s Ugarskom, ali pod uvjetom da Ugarska prizna hrvatsku samostalnost i da se hrvatske zemlje ujedine.

Odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe protivili su se pripadnici Narodne stranke i Stranke prava jer su shvatili da se krše hrvatska prava i smanjuju slobode. Tako je Eugen Kvaternik kao pripadnik Stranke prava podigao 1871. g. Rakovičku bunu.

\n

Rakovička buna je oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije kojeg je poveo Eugen Kvaternik iz Stranke prava. Kvaternik je bio veoma razočaran položajem hrvatske, te je poveo bunu 1871. godine u okolici Rakovice, sa svrhom stvaranja nezavisne hrvatske države. Buna je nakon 3 dana ugušena, a Kvaternik je ubijen.

\n

Saborska većina prihvatila je mišljenje koje je zastupala Narodna stranka, a to je da su za savez s Ugarskom, ali pod uvjetom da Ugarska prizna hrvatsku samostalnost.

Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, 45 posto svojih prihoda Hrvatska ima za financiranje samostalnih poslova.

Slomom apsolutizma Srijem je vraćen Slavoniji, no Međimurje je oduzeto Hrvatskoj i pripalo je Ugarskoj.

Budući da je u novom apsolutizmu bio zabranjen parlamentarni život, nisu se smjeli sazivati pokrajinski sabori. Kada je osnovano Carevinsko vijeće, sazvani su sabori kako bi izabrali svoje predstavnike. Hrvatski sabor sazvan je u Zagrebu, Dalmatinski u Zadru, a Istarski u Poreču.

Zastupnici u Hrvatskom saboru nisu se slagali sa sadržajem Austro-ugarske nagodbe jer su Dalmacija i dio Istre pripale austrijskom dijelu Monarhije, a Hrvatska ugarskom dijelu. Tako su hrvatske zemlje bile razjedinjene.

Dogovor kojim je nastala dvojna Austro-Ugarska Monarhija potpisan je 1867. godine. Sljedeće godine potpisana je i Hrvatsko-Ugarska nagodba.

U saborima se raspravljalo o tome kakvo stajalište Hrvatska treba zauzeti u odnosu na Ugarsku i Austriju. Postojala su tri mišljenja, a Stranka prava nije bila za ikakvo povezivanje s Ugarskom i Austrijom, nego su težili stvaranju samostalne hrvatske države.

Unionistička stranka još je od zasjedanja sabora 1861. godine zagovarala ujedinjenje s Ugarskom bez prethodnih uvjetovanja Ugarskoj. Stoga su predstavnici te stranke i bili ti koji su išli na pregovore. Dijelom je to bilo u zato što su unionisti imali više zastupnika, što je omogućilo neometano sklapanje Hrvatsko-ugarske nagodbe.

Unionist Levin Rauch postao je hrvatski ban nakon Nagodbe. Vladar je taj koji je imenovao bana, ali na prijedlog Ugarskog sabora, zato su na pozicije banova često dolazili ljudi koji odgovaraju Ugarskom saboru.

Naknadno nalijepljen tekst preko izvornog teksta Hrvatsko-ugarske nagodbe o položaju Rijeke se naziva \"riječka krpica\".

\n

Rakovička buna je oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije kojeg je poveo Eugen Kvaternik iz Stranke prava. Kvaternik je bio veoma razočaran položajem hrvatske, te je poveo bunu 1871. godine u okolici Rakovice, sa svrhom stvaranja nezavisne hrvatske države. Buna je nakon 3 dana ugušena, a Kvaternik je ubijen.

\n

Hrvatska je pod samostalnom upravom imala sudstvo, školstvo, unutarnju upravu i vjerska pitanja. Svi ostali poslovi više su se odnosili na financije i stoga je to Ugarska kontrolirala kao zajedničke poslove.

Nakon pobune u Rakovici, došlo je do revizije ili popravka teksta Nagodbe. Ono što je promijenjeno bila je odredba o financijama. Određeno je da Hrvatska može ostaviti 45% prihoda, a 55% mora dati u zajedničku blagajnu.

Hrvatsko-ugarskom nagodbom isprva nije predviđeno rješenje pripadnosti Rijeke. No, pojavila se \"Riječka krpica\", dodatak Nagodbi, prema kojem je Rijeka pripala Ugarskoj.

Zajednički poslovi Hrvatske i Ugarske raspravljali su se u Ugarskom saboru u Budimpešti. Iako su u saboru bili hrvatski zastupnici, njih je bilo malo.

Hrvatska je prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi trebala u zajedničku blagajnu davati 55% svih svojih prihoda. Tako je za vlastite poslove ostajalo samo 45% prihoda. Ovo je bilo financijsko potčinjavanje Hrvatske, zbog čega je došlo i do raznih pobuna protiv nagodbe, a na kraju i njene revizije.

Hrvatski jezik Nagodbom jer priznat kao službeni jezik u Hrvatskoj što je bila jedna od dobrih odredbi Nagodbe za Hrvatsku.

Hrvatskog bana imenovao je vladar, ali ne na prijedlog Hrvatskog, nego Ugarskog sabora. Tako je Hrvatska postala ovisna o Ugarskoj i Austriji i politički.

Dogovorom ili nagodbom potpisanom između Austrije i Ugarske uveden je dvojni ili dualistički sustav vlasti. To je značilo da su u jednu državnu zajednicu ujedinjene Zemlje krune sv. Stjepana i austrijske zemlje. Neki poslovi bili su zajednički, a neki odvojeni.