Pretpreporodno doba u Hrvatskoj

Ljudevit Gaj posudio je iz češkog jezika slova č, ć, ž, š, kojih nije bilo u hrvatskome jeziku. Uvođenjem ovih slova pojednostavio se jezik, ali je i moderniziran.

Ljudevit Gaj zalagao se za štokavsku ijekavicu kao osnovu hrvatskog standardnog jezika. Tako je i danas štokavska ijekavica dio standardnog jezika.

Hrvatske zemlje bile su politički podijeljene, pa su tako bile i jezično podijeljene. Seljaci su govorili hrvatski jezik, službeni jezik u Banskoj Hrvatskoj bio je latinski jezik, obrazovani građani kontinentalne Hrvatske koristili su njemački jezik, a stanovnici Dalmacije i Istre talijanski.

Službeni jezik u uporabi u tijelima vlasti i javnim ispravama bio je latinski jezik. On se koristio i u Crkvi. Latinski jezik prestao je biti službeni u Banskoj Hrvatskoj tek sredinom 19. stoljeća.

Djelom \"O municipalnim pravima i statutima Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije\" Josip Kušević pokušavao je dokazati pomoću dokumenata i isprava koje je sabrao u tom djelu da Hrvatska još od davnina ima zasebnost i samostalnost u odnosu na Ugarsku.

Mađari su vrlo brzo počeli nametati svoje zakone Hrvatima, pa su tako na zajedničkom saboru u Budimu krajem 18. stoljeća pokušali nametnuti mađarski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj. Ban Ivan Erdödy bio je protivnik uvođenja mađarskog jezika u Hrvatsku.

Hrvatskim jezikom govorilo je uglavnom neobrazovano stanovništvo sa sela, ali kao narodni jezik problem s hrvatskim jezikom bilo je to što nije bio jedinstven i standardiziran, odnosno nisu postojala pravila po kojima bi se taj jezik govorio i podučavao.

Poticanjem kulturnih djelatnosti, kao što je to radio biskup Vrhovac, poticala se nacionalna svijest. Buđenje nacionalne svijesti je važno da pripadnici istog naroda uvide zajedničke značajke i tako se potrude ostvariti samostalnost u odnosu na Ugarsku.

Maksimilijan Vrhovac, zagrebački biskup i banski namjesnik protivio se mađarskim zahtjevima i željama te je branio hrvatska prava u Ugarskom saboru. Vrhovac je skrbio i za siromašne i bolesne, a po njemu je nazvan i zagrebački park Maksimir.

Za Mađare je Hrvatska predstavljala samo jednu mađarsku pokrajinu i tako su je smatrali jednom od zemalja krune sv. Stjepana. Mađari su tako razmišljali zbog unije koju su Mađari i Hrvati sklopili u 12. stoljeću. Tako su Mađari pokušavali nametnuti svoje zakone i jezik Hrvatima.

Budući da su Mađari nametali svoje zakone i politiku Hrvatima, ban Ivan Erdödy izjavio je ovu poznatu rečenicu, pri čemu je htio naglasiti hrvatsku posebnost i važnost Hrvatske kao zasebnog kraljevstva.

Mađari su smatrali Hrvatsku jednom od svojih pokrajina i sastavni dio zemalja krune sv. Stjepana. Stoga su si uzimali za pravo krojiti zakone i jezičnu politiku Hrvatima. To je počelo krajem 18. stoljeća dovoditi do sukoba između Mađara i Hrvata.

Maksimilijan Vrhovac zaslužan je što se Kraljevska akademija pretvorila u ustanovu javne namjene, a iz Kraljevske akademije razvila se Nacionalna sveučilišna knjižnica kao glavna i središna knjižnica u Hrvatskoj.

Prvi hrvatski pravopis napisao je Ljudevit Gaj, a tiskao ga je 1830. godine. Pravopis se zvao \"Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja\":

Nakon što su ukinute Ilirske pokrajine, Dalmacija i Istra potpale su pod izravnu upravu Beča. Slavonijom i Banskom Hrvatskom upravljao je ban, a Vojnom krajinom austrijske vlasti iz Beča. Iako su svi hrvatski krajevi bili dio Habsburške Monarhije, nisu imali jedinstvenu upravu.

Ban Ivan Erdödy bio je zagovornik sjedinjenja Dalmacije i Hrvatske. Želio je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, što bi značilo stvaranje nacionalne države.

Banska Hrvatska bila je pod banskom vlašću. No, od 12. stoljeća Hrvatska i Ugarska bile su državna unija, povezane zajedničkim kraljem. Kako su i Hrvatska i Ugarska potpale pod vlast Hasburgovaca, Banska Hrvatska je i dalje bila u zajednici s Mađarima.