Preporodne ideje u Istri su se širile puno sporije i slabije nego u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji jer je prevladavao snažan talijanski element. Ipak, porečko-pulski biskup Juraj Dobrila pokrenuo je preporodne ideje i oko sebe okupio preporoditelje.

Na području zapadne Ugarske, odnosno na području pokrajine Gradišće, također su živjeli Hrvati. Među njima je preporodnu djelatnost potaknuo svećenik i pjesnik Mate Meršić Miloradić.

U početku su preporoditelji u Istri željeli da se i istarskim Hrvatima iskaže nacionalna pripadnost hrvatskom narodu. U kasnijim fazama preporoda raspravljalo se i o nacionalnim pitanjima i jezičnom pitanju.

Istra je kao i Dalmacija pripala Austriji. Dok je sjedište Dalmacije bilo u Zadru, sjedište austrijske uprave u Istri nalazilo se u Poreču.

Potkraj 19. stoljeća vodstvo preporodnog pokreta u Istri preuzeo je političar Matko Laginja. On se zalagao za preporodne ideje, a bio je i zagovornik uvođenja hrvatskog jezika kao službenog u Istru.

Zahvaljujući pobjedi Narodne stranke na izborima 1882. godine, 1883. godine u Dalmaciji je kao službeni jezik proglašen hrvatski umjesto dotadašnjeg talijanskog jezika. U Banskoj Hrvatskoj hrvatski je jezik proglašen službenim gotovo 40 godina prije, što je samo značilo da su rezultati narodnog preporoda bili puno kasnije vidljivi u Dalmaciji.

Ivan Franjo Jukić imao je široko preporodno djelovanje među Hrvatima u Bosni. Kao vrhunac njegovog djelovanja smatra se pokretanje časopisa Bosanski prijatelj. Posebno važno je što je časopis sadržavao brojne putopise.

Miho Klaić i Mihovil Pavlinović pokrenuli su 1862. godine u Zadru preporodno glasilo Narodni list. Putem ovog glasila objavljivali su svoje ideje i tako širili narodni preporod.

Austrijska vlast, koja je i imala upravu nad Dalmacijom, nije podupirala ideju sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Tako su austrijske vlasti zapravo bile na strani autonomaša, koji su se također protivili pripajanju Dalmacije Banskoj Hrvatskoj.

Budnice su narodne, preporodne pjesme, koje sadrže nacionalne motive, a služe buđenju nacionalne svijesti. Posebno su bile popularne u preporodno doba, a širile su se i među Hrvatima izvan Banske Hrvatske.

Sve do Napoleonovog ulaska u Dalmaciju i osnivanja Ilirskih pokrajina, Dalmacija je bila pod mletačkom upravom. Upravo zato je talijanski jezik bio ukorijenjen u Dalmaciji i ostao je kao službeni jezik i nakon Napoleonovog osvajanja.

Nakon što je Ljudevit Gaj posjetio Dalmaciju, narodni preporod počeo se širiti i među dalmatinskim Hrvatima. Tako je 1844. godine Ante Kuzmanić u Zadru počeo izdavati književni i kulturni časopis Zora dalmatinska.

U Bosni i Hercegovini u vrijeme narodnog preporoda još uvijek je vlast bila pod Osmanskim Carstvom. Jedini svećenički red koji je imao pravo djelovati bili su franjevci. Tako su se mladi franjevci, koji su odlazili na školovanje u Hrvatsku, Italiju i Austriju, vraćali u Bosnu i sa sobom donosili preporodne ideje.

Kao središnja osoba narodnog preporoda u Bosni istaknuo se franjevac Ivan Franjo Jukić. On je surađivao s hrvatskim preporoditeljima, prikupljao je narodne pjesme, pokrenuo pučke škole i izdavanje časopisa Bosanski prijatelj.

Najvažnije je za širenje preporodnih ideja uvijek bilo pokrenuti glasilo ili časopis. Tako je i biskup Ivan Antunović pokrenuo izdavanje novina pod nazivom \"Bunjevačke i šokačke novine\" 1870. godine. Narod se mogao informirati o idejama preporoda, ali i čitati narodne pjesme i stvararati svijest o nacionalnoj pripadnosti.

Kao vođe Narodne stranke istaknuli su se Miho Klaić i Mihovil Pavlinović. Oni su osim politički djelovali i kulturno, pa su pokrenuli preporodno glasilo Narodni list i utemeljili Maticu dalmatinsku.

Iako je Narodna stranka nailazila na veliko protivljenje autonomaša i austrijske vlasti, postajala je sve popularnija u narodu, a postepeno su osvajali vlast u Dalmatinskom saboru. Na izborima 1882. godine u Splitu Narodna stranka je pobijedila, a to je bila i pobjeda narodnjačkih ideja i slom autonomaške prevlasti.

Budući da se u Dalmaciji kroz stoljeća osjećala prisutnost mletačke uprave, a koja je prestala Napoleonovim dolaskom, ipak je ostala prisutnost talijanskog jezika u Dalmaciji kao službenog jezika. Iako je u Dalmaciji bilo više Hrvata nego Talijana, i dalje se koristio talijanski.

Hrvati koji danas žive u austrijskoj pokrajini Burgenland nazivaju se gradišćanski Hrvati. Mate Meršić Miloradić dao je austrijskoj pokrajini Burgenland hrvatski naziv Gradišće, a taj naziv zadržao se do danas.

Nakon što je narodni preporod uzeo maha u Banskoj Hrvatskoj, počeo se širiti i na ostale hrvatske zemlje, ali i Hrvate izvan hrvatskih zemalja. Ljudevit Gaj je 1841. godine posjetio jug Hrvatske te je širio preporodne ideje iz Banske Hrvatske. Tako se preporod počeo širiti i među Hrvatima u Dalmaciji.

U vrijeme Napoleonove vladavine u Dalmaciji su bile uspostavljene Ilirske pokrajine. Nakon njegovog konačnog poraza 1815. godine, Dalmacija je došla pod upravu Austrije. Dalmacija je upravno bila odvojena od ostatka Hrvatske.

U Dalmaciji su u preporodno doba nastale dvije stranke. Jedna je bila Autonomaška stranka, a čiji su se pripadnici protivili sjedinjenju Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Druga stranka bila je Narodna stranka, a njeni pripadnici popularno su nazivani \"narodnjaci\". Oni su se zalagali za sjedinjenje Dalmacije s ostalim hrvatskim zemljama i težili su jedinstvenoj hrvatskoj državi.

Među Bunjevcima i Šokcima narodni preporod stigao je nešto kasnije zbog mađarskih zakona o narodnostima. Kaločki biskup Ivan Antunović potaknuo je narodni preprorod izdavanjem Bunjevačkih i šokačkih novina 1870. godine.

Istra je zbog svoje blizine Veneciji, ali i zbog dugogodišnje mletačke uprave imala snažan utjecaj talijanskog jezika. Tako je talijanski ostao službeni jezik u Istri i nakon što je Istra pripala austrijskoj upravi.

Mate Meršić Miloradić je u mađarskom gradu Györu 1910. godine pokrenuo tiskanje časopisa Naše novine. To su bile prve novine na hrvatskom jeziku u zapadnoj Ugarskoj.

Kao i u drugim dijelovima Hrvatske, preporoditelji su svoje ideje najviše širili putem glasila. Tako je u Trstu 1870. godine pokrenuto glasilo Naša sloga. Bile su to prve novine na hrvatskom jeziku u Istri.

Sjedište austrijske uprave Dalmacije bilo je u Zadru. Ovaj grad i za vrijeme Ilirskih pokrajina bio sjeditšte provincije Dalmacije.

Poseban oblik skupova, koji su imali i političko i preporodno značenje bili su tabori. Na tim narodnim skupovima skupljali su preporoditelji i raspravljali o nacionalnim problemima istarskih Hrvata.

Nakon što je na Bečkom kongresu dogovorena podjela Napoleonovih teritorija, Dalmacija je pripala Austriji. Međutim, Dalmacija nije upravno bila pripojena Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji. Autonomaška stranka zalagala se da Dalmacija i dalje ostane kao zasebna zemlja, odnosno samostalna upravno.

Budući da je u Istarskom saboru službeni jezik bio talijanski, Matko Laginja je pokušao održati govor na hrvatskom jeziku i tako napraviti ono što su njegovi prethodnici u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji već uspjeli. No, Laginja je bio spriječen te hrvatski jezik nije mogao biti bolje primljen u Istri.

Jačke su narodne pjesme Hrvata na području zapadne Ugarske. Hrvati u tom području govorili su starinskim hrvatskim jezikom, o čemu i svjedoče ove pjesme.

Autonomija znači samostalnost i zasebnost. Odnosi se na autonomiju Dalmacije u odnosu na Bansku Hrvatsku i Slavoniju. Autonomaši nisu htjeli sjedinjenje Dalmacije, nego njenu zasebnost.

Bunjevci i Šokci Hrvati su koji su bili naseljeni u južnoj Ugarskoj. Žive i danas na tom području, poznatom pod nazivom Bačka.

U Pazinu je 1899. godine otvorena prva hrvatska gimnazija, kao prva srednjoškolska ustanova Hrvata u Istri. Gimnazija djeluje do danas, a uz gimnazijski program nudi i strukovna usmjerenja.

Iako je službeni jezik u Dalmaciji bio i ostao talijanski jezik, to nije odražavalo nacionalnu strukturu stanovništva. Najviše je u Dalmaciji bilo Hrvata, no bilo je i Talijana i Srba, no oni su predstavljali manjinu.