Katoličko svećenstvo je bilo na čelu ustanaka protiv osmanske vlasti. Narod im je vjerovao i imali su ugled. Stoga su se i austrougarske vlasti oslanjale na suradnju s katoličkim svećenstvom. Jedan od takvih značajnih svećenika bio je Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup, koji je poticao osnivanje obrazovnih institucija i časopisa među katolicima.

Mirom u San Stefanu dogovoreno je stvaranje velikobugarske države, koja će se prostirati od Crnog mora do Ohridskog jezera. Bilo je to veliko područje koje je do ovog mira pripadalo Osmanskom Carstvu. Velikobugarska država prestala je postojati iste godine i poništeno je njeno stvaranje kongresom u Berlinu.

Atentatom na kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, ta je dinastija prestala vladati Srbijom. Na prijestolje je došla dinastija Karađorđević, koja je bila vladajuća dinastija narednih četrdeset godina.

Rusija je ušla u rat protiv Osmanlija kako bi zaštitila pravoslavne kršćane na Balkanu. Rusija je bila jaka sila, koja je odredila tijek rata i poraz osmanske vojske.

Rusija je na Balkanu vidjela svoju korist. Htjela je nadzor nad morskim prolazima Bosporom i Dardanelima, koji spajaju Crno more i Sredozemno more. Tako bi ostvarili i trgovačku i političku kontrolu tog područja.

Mađarski političar Benjamin Kallay proglašen je civilnim upraviteljem Bosne i Hercegovine. On je obnašao dužnost ministra financija Austro-Ugarske Monarhije. Poticao je stvaranje bosanske nacije i jezika.

Iako je Osmansko Carstvo uspjelo ugušiti kršćanske ustanke u BiH, svejedno je Carstvo nakon ulaska Rusije u rat bilo prisiljeno na predaju i potpisivanje mira u San Stefanu. Tim je mirom stvorena velikobugarska država, što je bilo područje koje se osamostalilo od Osmanskog Carstva pod utjecajem Rusije.

Kako bi provele modernizaciju uprave i gospodarstva i primirile prilike u Bosni i Hercegovini, austrougarske vlasti dobile su pravo privremenog zaposjedanja, tj. okupacije BiH. Takvo je stanje trajalo do 1908., kad je Austro-Ugarska pripojila BiH.

Dinastija Karađorđević se za razliku od prethodne dinastije Obrenović okrenula suradnji s Rusijom. Obrenovići su surađivali s Austro-Ugarskom. Zbog ovog okretanja Rusiji, Austro-Ugarska je Srbiji ukinula carinske povlastice.

Na Berlinskom kongresu priznata je neovisnost Srbiji, Crnoj Gori i Rumunjskoj. Srbija je započela i nastavila suradnju s Austro-Ugarskom upravo zbog tog zalaganja A-U da Srbija bude međunarodno priznata.

Do 1903. godine vladajuća srpska dinastija bila je dinastija Obrenović. Posljednji je vladar bio Aleksandar Obrenović. Na njega je Dragutin Dimitrijević Apis 1903. izvršio atentat i ubio ga. Nakon toga je na vlast došla dinastija Karađorđević.

Austro-Ugarska je Srbiji dala carinske povlastice, čime je Srbija mogla slobodno obavljati vanjsku trgovinu preko austrougarskih teritorija. Nakon što se Srbija okrenula suradnji s Rusijom, Austro-Ugarska je ukinula nove povlastice. Srbija se snašla tako što je vanjsku trgovinu nastavila preko Soluna, grada u današnjoj Grčkoj.

Austrougarska uprava u BiH djelovala je pozitivno na razvoj gospodarstva, društva i kulture. Dolazili su brojni poduzetnici, gradile su se ceste i razvijala se trgovina. Građene su škole, kazališta, muzeji.

Ruski utjecaj na Balkanu oslabio je nakon odluka Berlinskog kongresa. Međutim, Rusija je pronašla svoj put nanovo. Karađorđevići su se okrenuli ruskoj suradnji, a svoj je utjecaj i dalje Rusija zadržala preko Bugarske, kojoj je pomogla da ostvari samostalnost.

Već kada se Rusija umiješala u rat protiv Osmanskog Carstva, Austro-Ugarska je nastojala umanjiti utjecaj Rusije na Balkanu. Zato je i sazvan Berlinski kongres i poništena odluka sanstefanskog mira. Od tada su odnosi između ove dvije države samo pogoršavani.

Osmanska vlast je oslabila u 19. stoljeću, a to je dovodilo do gladi i teških životnih uvjeta. Vlasti su dizale poreze što je izazvalo još veću neimaštinu, pa su se kršćani pobunili.

Berlinski kongres je poništio stvaranje velikobugarske države. Umjesto toga stvorena je puno manja kneževina Bugarska. Velikobugarska bi bila država pod ruskim utjecajem, što nije odgovaralo europskim silama na čelu s Austro-Ugarskom.

Mir u San Stefanu potpisan je 1878. godine, tri godine nakon dizanja bosanskohercegovačkih ustanaka protiv osmanske vlasti. Do potpisivanja mira došlo je zbog poraza Osmanskog Carstva koji mu je zadala Rusija.

Na Berlinskom kongresu 1878. godine odlučeno je da Austro-Ugarska privremeno zaposjedne područje BiH. Ubrzali su gospodarski, društveni i kulturni razvoj BiH. U Osmanskom Carstvu je izbila revolucija, što je Austro-Ugarskoj bio razlog da u potpunosti pripoji (anektira) BiH svom teritoriju.

Berlinskim kongresom poništeno je stvaranje velikobugarske države, no uspostavljena je kneževina Bugarska i Istočna Rumelija. Neovisnost je priznata Crnoj Gori, Rumunjskoj i Srbiji.

Benjamin Kallay poticao je stvaranje bosanske nacije i jezika. Time je htio zanijekati postojanje hrvatske i srpske nacije, a ujedno i umanjiti buđenje nacionalne svijesti Hrvata i Srba.

Zbog zaostalosti stanovnika i područja Bosne i Hercegovine, koja su se nalazila pod osmanskom vlašću, porazom Osmanlija ostalo je loše gospodarsko stanje i teški životni uvjeti. Stoga je A-U dobila pravo privremeno okupirati BiH kako bi provela razne reforme, a najviše modernizirala upravu i gospodarstvo.

Don Ivan Musić bio je hrvatski katolički svećenik, koji je poveo ustanak hrvatskih katolika u mjestu Gabela u Hercegovini 1875. godine. Zauzimao se za priključenje BiH Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Na čelu ustanka protiv osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini bili su hrvatski katolici ili kršćanska raja, što je naziv za kršćane u Osmanskom Carstvu. Ustanike su predvodili katolički svećenici i drugi intelektualci.

Kršćani koji su ostali živjeti pod vlašću Osmanlija digli su 1875. ustanak u Hercegovini. Pobunili su se zbog teškog života, gladi i visokih poreza. Ustanak se proširio i na Bosnu.

Zbog jačanja ruskog utjecaja i odluka sanstefanskog mira, velike europske sile na poticaj Austro-Ugarske održale su 1878. godine kongres u Berlinu. Na tom su kongresu poništene odluke mira u San Stefanu o stvaranju velikobugarske države.

Srbija i Crna Gora u rat protiv Osmanskog Carstva ušle su 1876. godine. Nadale su se da će pobjedom u ratu dobiti teritorije BiH i tako proširiti svoje države.

Dinastija Karađorđević zagovarala je stvaranje Velike Srbije, države u koju bi se okupili svi Srbi, odnosno gdje bi se sva područja naseljena Srbima okupila u jednu državu. Osim toga, Karađorđevići su se okrenuli ponovno Rusiji i odbacili suradnju s Austro-Ugarskom.

Austro-Ugarska je u području BiH vidjela priliku da preko tih područja krene širiti svoj teritorij na Istok. Stoga su i jačali veze sa Srbijom.