Španjolska i Portugal prednjačile su u ranom novom vijeku u kolonizaciji i otkrivanju novih dijelova svijeta. No, u 19. stoljeću kako bi postale kolonijalne sile, trebale su imati razvijenu industriju, a to se nije dogodilo kao što se dogodilo u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Zbog slabo razvijene industrije, ostale zemlje nisu imale ni sredstva ni načina da koloniziraju više područja.

Kolonije su bile gospodarski iskorištavane, njihove sirovine su se izvozile, ljudi su smatrani jeftinom radnom snagom, a nisu imali ni politička, nacionalna ni vjerska prava. Zato su se brojni kolonizirani narodi krenuli buniti, a mnogi su ustanci nasilno ugušeni.

Razni istraživači polazili su na velike istraživačke ekspedicije, koje bi financirale i vlade država. Došavši tamo, istraživači su prelazili cijeli kontinent, popisivali geografska područja, gradove, zapisivali razne stvari o životu tamo, običajima, izučavali i biljni i životinjski svijet. Na taj način su pripremili kolonizatorima teren, koji su dolazili na poznato i olakšali im proces kolonizacije.

Iako su kolonizatori novostvorene ili osvojene kolonije vrlo često i prisilno tjerali na odbacivanje njihovih običaja, jezika i vjere, pa je kolonizacija ponekad imala i kao sporednu posljedicu širenje određene vjere, glavni razlozi su bili: jeftine sirovine u kolonijama, jeftina radna snaga, stvaranje novih tržišta za industrijske proizvode.

Pojam kolonije još od antike označava sva naselja koja su osnovana izvan matične države. U 19. stoljeću to se odnosi na osnivanje novih naselja na drugim kontinentima, ali i pokoravanje već postojećih naselja i njihovih naroda.

Mnoge su države u 19. stoljeću u Afriku slale svoje istraživačke ekspedicije kako bi istražile nepoznata afrička područja. Vlada Velike Britanije je slala najviše takvih ekspedicija. Afrika je do početka 20. stoljeća gotovo potpuno kolonizirana, a slobodne su ostale samo Liberija i Etiopija. Kolonijalne sile uz Afriku su najviše kolonizirale i Aziju.

U 19. stoljeću su mnoge europske države zbog gospodarskog i industrijskog razvoja postale utjecajne i snažne. Porastom njihove moći na kontinentu, porasla je i njihova kolonijalna moć jer su htjele osigurati si što više posjeda u svijetu.

Španjolska i Portugal u 19. stoljeću nisu imale dovoljno razvijenu industriju, zbog čega nisu postale velike kolonijalne sile. Njemačka je pak bila gospodarski jaka, ali je kao i Italija prolazila proces ujedinjenja, pa su ta politička zbivanja kočila druge akcije, kao što je kolonizacija.

Neke kolonije su se uspjele izboriti za određenu samostalnost u odnosu na svoje kolonizatore. Takve kolonije imale su status dominiona. To je značilo da smiju imati vlastitu vladu i parlament.

Zbog britanske politike u Indiji 1857. godine došlo je do velike pobuna, koja je označila gotovo stogodišnju borbu za samostalnost Indije. Tada se indijsko stanovništvo pobunilo zbog previsokih poreza, socijalnih reformi i odnosa prema stanovništvu.

Godine 1899. na području Sjeverne Kine seljaci su podigli ustanak protiv nekineskih stanovnika jer su ih smatrali strancima, koji iskorištavaju kinesko gospodarstvo. Naziva se boksački ustanak jer su boksači krenuli na cara i zahtijevali protjerivanje stranaca iz Kine. Ovaj je ustanak ugušen, a Kina je morala pristati na teške gospodarske uvjete zapadnih sila.

Kolonizatori su na afričko stanovništvo gledali kao na necivilizirano, nepismeno, nekulturno i gospodarski zaostalo. Tako su smatrali da im oni stvaranjem kolonije i svojim dolaskom donose napredak u svakom pogledu. Međutim, pritom su afričko stanovništvo lišili političkih, vjerskih i nacionalnih prava, zbog čega se stanovništvo bunilo protiv kolonizatora.

Iako su među navedenim državama sve bile kolonijalne sile, Velika Britanija i Francuska imale su najveći broj kolonija u svijetu. Velika Britanija bila je najveća kolonijalna sila i imala je najveće kolonijalno carstvo.

Imperijalizam (imperij = carstvo) označava proces usporedan s kolonijalizmom. Naime, kolonijalizam označava stvaranje novih kolonija izvan domovine, a istovremeno te kolonije postaju dijelom kolonijalnog carstva jedne države ili njenog imperija, pa se to naziva imperijalizam.

Kako bi se imperijalizam u 19. stoljeću razlikovao od onoga u ranom novom vijeku, dodan mu je pridjev „novi“. Novi imperijalizam uključivao je kolonijalno širenje velikih svjetskih država kao što su Velika Britanija, Francuska i mnoge druge.

U Africi su sve europske kolonijalne sile imale svoje kolonije. Najviše kolonija imale su Velika Britanija i Francuska, odnosno najveći teritorij Afrike. Dvije države koje su ostale neosvojene i nekolonizirane u 20. stoljeću bile su Etiopija i Liberija.

Najveće kolonijalno carstvo imala je Velika Britanija, a jedna od najznačajnijih njenih kolonija bila je Indija. Zato je nosila naziv „dragulj u britanskoj kruni“. Indija je britanska kolonija ostala do sredine 20. stoljeća.

David Livingstone bio je škotski misionar i prirodoslovac. Sa svojom je istraživačkom družinom istražio Afriku uzduž i poprijeko i tako stvorio dobar temelj za buduću kolonizaciju Afrike. Proveo je trideset godina u Africi, a tamo je umro. Otkrio je Viktorijine slapove i rijeku Zambezi.

Dragutin Lerman bio je znanstvenik i prirodoslovac rodom iz Požege, a bio je član novinara Mortona Stanleya, koji je istraživao nestanak Davida Livingstonea u Africi. Lerman je postao povjerenik za Istočni Kongo, a imenovao ga je belgijski kralj.