Koje godine je za novog bana određen Grof Karoly Khuen-Hedervary je određen za novog bana 1883. godine.

Austrija i Ugarska imale su političke i gospodarske razloge za odgađanje ujedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom. Jedan od razloga je bio i strah da će Hrvatska ujedinjenjem ojačati i tako se sjediniti i s Dalmacijom.

Nakon što je u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi Hrvatskoj priznato pravo na Vojnu krajinu, Mađari su počeli poticati pripojenje krajine, pa je bečki dvor 1871. godine prvo ukinuo i pripojio Đurđevačku i Križevačku pukovniju, a zatim je 1881. godine ukinut ostatak Vojne krajine.

Khuen Hedervary je donio zakon po kojem se mađarske osnovne škole mogu osnivati u Hrvatskoj, a zatim se mađarski jezik počeo uvoditi u školama i u ustanovama.

Car Franjo Josip je 1895. godine došao u Zagreb na otvorenje nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Dočekali su ga protumađarski prosvjedi.

Austro-ugarski kralj Franjo Josip I. je redovito zaobilazio sve dijelove monarhije. U Hrvatskoj nije bio od 1861. god. No došao je na otvorenja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 1895. god. Veliki broj hrvatskih studenata je iskoristio tu priliku kako bi izrazili nezadovoljstvo s vladom bana Khuen-Hedervaryja. Studenti su palili mađarske zastave.

Vojna krajina je bila pod izravnom upravom Austrije, ali kako je Osmansko Carstvo slabjelo, a BiH je okupirala Austro-Ugarska, više nije postojala potreba za Vojnom krajinom. Stoga je Mažuranić i drugi političari zahtijevao pripojenje Hrvatskoj koje se dogodilo 1881. godine.

U Zaprešiću pokraj Zagreba u protumađaskim prosvjedima je ubijen jedan seljak što je bio povod za širenje prosvjeda po cijeloj Hrvatskoj.

Khuen-Hedervary je pokušao ugasiti svaki protest protiv mađarizacije Hrvatske. Zabranio je protivničke skupove te je poslao vojsku da ugasi prosvjede. 1903. god. u Zagrebu je došlo do velikog prosvjeda protiv Khuen-Hedervaryja. Nositelji prosvjeda su bili seljaci. Vojska je pucala na prosvjednike koje su skidali i palili mađarske zastave. Khuen-Hedervary je osnovao posebne sudove protiv prosvjednika, no stanje se tek normaliziralo kada je on napustio Hrvatsku.

Car Franjo Josip je 1895. godine došao u Zagreb na otvorenje nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Dočekali su ga protumađarski prosvjedi.

U lipnju 1903. godine je ban Khuen-Hedervary odstupio s banskog položaja.

Novim banom u Hrvatskoj nakon odstupanja Pejačevića imenovan je na prijedlog mađarske vlade Karoly Khuen-Hedervary. Hedervary je pridobio dio zastupnika dajući im činovničke položaje, a s druge strane su mu i srpski političari dali podršku što je pogoršalo hrvatsko-srpske odnose. Hedervariju je to i bilo u interesu - svađa između Narodnjaka i Pravaša jer su te podjele i svađe dovele do osnivanja novih malih stranaka, koji nisu imale utjecaja u saboru radi malog broja birača.

Novim banom u Hrvatskoj nakon odstupanja Pejačevića imenovan je na prijedlog mađarske vlade Karoly Khuen-Hedervary.

Austro-ugarski kralj Franjo Josip I. je redovito zaobilazio sve dijelove monarhije. U Hrvatskoj nije bio od 1861. god. No došao je na otvorenja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 1895. god. Veliki broj hrvatskih studenata je iskoristio tu priliku kako bi izrazili nezadovoljstvo s vladom bana Khuen-Hedervaryja. Studenti su palili mađarske zastave.

Kada je Hedervary dao ostavku, otišao je u Budimpeštu kao član mađarske vlade. Nakon njegovog odstupanja smirio se i narodni pokret. Nakon njegovog odlaska govorilo se Nemiri ga donijeli, nemiri ga odnijeli jer je došao kao ban u vrijeme prosvjeda, a tako je i otišao.

Nakon postavljanja grbova na mađarskom i hrvatskom jeziku 1883. godine izbili su veliki protumađarski neredi, prvo u Zagrebu, a onda i u ostatku Hrvatske. U neredima je morala intervenirati i policija i vojska, a neki su ljudi u tim neredima i poginuli.

Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi hrvatski jezik bio je službeni u upravi. Mađari su 1883. godine na zfrade financijske i carinske uprave postavili dvojezične grbove na hrvatskom i mađarskom jeziku, što je dovelo do kršenja odredbi i protumađarskih prosvjeda.

Da bi oslabio hrvatsku nacionalnu svijest, Hedrvary je Slavonce poticao da se izjašnjavaju Slavoncima, a ne Hrvatima. Tako je nastojao razjediniti hrvatske narode. Takva politika naziva se podijeli za vladaj.

Khuen Hedervary oslanjao se na Narodnu stranku koja je do tada vodila protumađarsku politiku. Protiv Khuena bila je Stranka prava. Članovi Narodne stranke imali su koristi od Khuena jer im je omogućio političko napredovanje.

Vojna krajina je ukinuta u cjelovitosti 1881. godine, a njezin teritorij je pripojen Banskoj Hrvatskoj i time stavljen pod upravu bana i Hrvatskog sabora.

Ivan Mažuranić je nakon ustanka u Bosni i Hercegovini odstupio s vlasti bana, jer je bio nezadovoljan zbog odugovlačenja Beča pri pripajanju Vojne Krajine Hrvatskoj. Mažuranića je 1881. god. naslijedio Ladislav Pejačević. Nakon Pejačevića je došao ban Karoly Khuen-Hedervary.

Khuen-Hedervary je pokušao ugasiti svaki protest protiv mađarizacije Hrvatske. Zabranio je protivničke skupove te je poslao vojsku da ugasi prosvjede. 1903. god. u Zagrebu je došlo do velikog prosvjeda protiv Khuen-Hedervaryja. Nositelji prosvjeda su bili seljaci. Vojska je pucala na prosvjednike koje su skidali i palili mađarske zastave. Khuen-Hedervary je osnovao posebne sudove protiv prosvjednika, no stanje se tek normaliziralo kada je on napustio Hrvatsku.

Nakon što je došlo do nemira koje su izazvali dvojezični mađarski i hrvatski grbovi, ban Pejačević je odstupio, a da se uspsotavi red, stavljeni su grbovi bez ikakvih natpisa koji se nazivaju i nijemi grbovi.

Hedervary je poticao Srbe da šire velikosrpske ideje, niječu hrvatski jezik i narod, a sve je to dovelo do pogoršavanja hrvatsko-srpskih odnosa. 1902. g. u Zagrebu su izbili protusrpski prosvjedi.

Član Khuenove vlade kao ministar bogoštovlja, profesor, književnik i povjesničar umjetnosti Izidor Kršnjavi sudjelovao je u izgradnji brojnih ustanova kao što su kazališta, bolnice, škole, knjižnice. Svojim je radom potaknuo kulturni razvoj Hrvatske.

Khuen Hedervary oslanjao se na Narodnu stranku koja je do tada vodila protumađarsku politiku. Protiv Khuena bila je Stranka prava. Članovi Narodne stranke imali su koristi od Khuena jer im je omogućio političko napredovanje. Stranka prava bila je preslaba u Saboru da se odupre Hedervaryju.

Razvoj hrvatskog gospodarstva omogućio je i razvoj turizma na hrvatskoj obali. Postaju popularna mjesta kao što su Opatija i Crikvenica.

Khuen-Hedervary je pokušao ugasiti svaki protest protiv mađarizacije Hrvatske. Zabranio je protivničke skupove i poslao je vojsku da gasi prosvjede. 1903. god. u Zagrebu je došlo do velikog prosvjeda protiv Khuen-Hedervaryja. Nositelji prosvjeda su bili seljaci. Vojska je pucala na prosvjednike koji su skidali i palili mađarske zastave. Khuen-Hedervary je osnovao posebne sudove protiv prosvjednika, no stanje se normaliziralo tek kada je on napustio Hrvatsku.

Ban je mađarskim novcem osnovao Hipotekarnu banku i tako omogućio da se po Hrvatskoj pokrenu gospodarske aktivnosti. Ulaganjem novca u Hrvatsku Mađarska je zapravo htjela razvijati svoje gospodarstvo, ali je to imalo pozitivne posljedice i za Hrvatsku.

Kada je Khuen Hedervary vratio plemićke spise iz Zagreba u Budimpeštu, pravaški zastupnik u Saboru Josip Gržanić je bana na sjednici udario u stražnjicu i to se zove vritnjak.

Mađarizacija označava širenje i prodor mađarskog jezika i kulture te zatiranje hrvatskog jezika i naroda.

Austrija i Ugarska u Vojnoj krajini više nisu vidjele samo vojnu korist, nego i iskorištavanje prirodnih bogatstava. Mnoštvo šuma omogućilo je Austriji i Ugarskoj drvnu građu i razvoj industrije.

Ban Ivan Mažuranić potezao je pitanje sjedinjenja Vojne krajine, ali to nije bilo ostvareno pa je dao ostavku na mjesto bana. Do razvojačenja krajine te pripojenja Hrvatskoj došlo je u vrijeme bana Ladislava Pejačevića koji je bio ban od 1880. do 1883. g.

Vojska je u Zaprešiću pucala na seljake koji su skinuli mađarsku zastavu sa željezničkog kolodvora. Ubojstvo seljaka potaknulo je još veće prosvjede i nemire protiv mađarske politike.

U proljeće 1903. godine je buknulo nezadovoljstvo banovanjem Khuena-Hedervarya. Zbog nemira u Hrvatskoj ga je vladar povukao s banskog položaja.

Nakon odstupanja bana Ivana Mažuranića novi ban je postao Ladislav Pejačević. Pejačević je uveo mađarski jezik u Hrvatskoj kao službeni jezik u upravi, pošti i željeznici. Iako to hrvatska-ugarska nagodba nije predviđala. Na zgradama uprave postavljeni su dvojezični grbovi na mađararskom i hrvatskom jeziku, što je izazvao veliko nezadovoljstvo u Hrvatskoj. U nekim gradovima su građani skidali i uništavali te dvojezične grbove. Pejačević je odstupio, te su na mjestu dvojezičnih grbova postavljeni grbovi bez natpisa.

Austro-ugarski kralj Franjo Josip I. je redovito zaobilazio sve dijelove monarhije. U Hrvatskoj nije bio od 1861. god. No došao je na otvorenja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 1895. god. Veliki broj hrvatskih studenata je iskoristio tu priliku kako bi izrazili nezadovoljstvo s vladom bana Khuen-Hedervaryja. Studenti su palili mađarske zastave.