Europa u drugoj polovini 19. stoljeća

Istočno pitanje odnosi se na sve političke probleme vezane uz Osmansko Carstvo, a koji se tiču i opstanka tog oslabljenog Carstva i prevlasti koje su druge države htjele nad teritorijima Osmanskog Carstva.

Prvim carem ujedinjenog Njemačkog Carstva imenovan je pruski kralj Vilim I. Prvi kancelar Njemačke postao je Otto von Bismarck.

Ruski car Nikola I. u pismu britanskoj kraljici nazvao je Osmansko Carstvo bolesnikom na Bosporu zbog slabljenja moći i unutarnjih problema u Osmanskom Carstvu.

Camillo Benso Cavour bio je predsjednik vlade Kraljevstva Sardinija, poznatog i kao Kraljevstvo Pijemont-Sardinija. On je pomoću saveza s Francuskom uspio sjeverni dio Italije pripojiti Kraljevstvu Sardiniji.

Na čelo dobrovoljnih odreda koji su pobijedili španjolsku dinastiju Borubon u južnoj Italiji, stao je Giuseppe Garibaldi. On je bio poznati revolucionar i borac za ujedinjenje Italije.

Nakon što se Sveto Rimsko Carstvo raspalo, od njega su ostale Kraljevina Pruska i Austrijsko Carstvo, a ostatak njemačkih država tvorio je savez. Zato je nad savezom njemačkih zemalja, koji se zvao Rajnska konfederacija, došlo do borbe za prevlasti između Austrije i Pruske.

Nakon što je Pruska porazila Austriju kod Sadove, francuski car Napoleon III. započeo je rat protiv Pruske. No, francuska vojska poražena je kod Sedana, a pruska vojska ušla je u Pariz.

Nakon što su sjeverni i središnji dio Italije pripojeni Kraljevini Sardiniji, Garibaldi je sa svojim odredima pripojio i južnu Italiju Kraljevstvu. Tako je 1861. godine proglašeno ujedinjenje Italije. Nastala je Kraljevina Italija.

Osmansko Carstvo imalo je niz unutarnjih problema, neučinkovitu upravu i vojsku, feudalne odnose koji su otežavali modernizaciju. Mahmud II. nazvan je sultanom reformatorom jer je ukinuo janjičare i tako reformirao vojsku.

Glavni grad Kraljevstva Sardinije bio je Torino. U Torinu je 1861. i proglašeno ujedinjenje Italije pod vodstvom ovog kraljevstva.

Za prvog kralja ujedinjene Kraljevine Italije proglašen je dotadašnji sardinijski kralj Viktor Emanuel II.

Od 1853. do 1856. godine Velika Britanija, Francuska i Osmansko Carstvo s jedne strane sukobili su se s Ruskim Carstvom s druge strane. Budući da se većina borbi vodila oko poluotoka Krima, rat se naziva Krimski rat.

Godine 1862. pruski kancelar postao je Otto von Bismarck. On se trudio da ujedinjenje njemačkih zemalja provede Pruska, a to je planirao provesti ratom, odnosno \"krvlju i željezom\":

Godine 1806. prestalo je postojati Sveto Rimsko Carstvo, koje se prostiralo uglavnom na području njemačkih zemalja pa se još zvalo i Njemačkog Naroda/Narodnosti. Kada se carstvo raspalo, nastalo je Austrijsko Carstvo, Njemački savez i Kraljevina Pruska.

Venecija je pripojena Italiji uz pomoć Pruske 1866. godine.

Ujedinjenje Sjevernonjemačkog saveza i južnih njemačkih država proglašeno je 1871. godine u Versaillesu, dvorcu u Parizu.

Rusija je željela kontrolu nad Crnim morem i prolaz kroz Bospor i Dardanele. Austrija nije htjela takvu rusku prevlast, pa se uplitala u ta pitanja kako bi izbacila prevlast Rusije. Kasnije su se u rješavanje istočnog pitanja uključile i Velika Britanija i Francuska.

Iako je prije ujedinjenja veliki dio Apeninskog poluotoka ujedinjen, izvan Kraljevine Italije ostalo je područje Papinske Države i Rim kao glavni grad te Venecija.

Talijanska vojska je 1870. godine ušla u Rim i ukinula Papinsku Državu. Tako je Rim proglašen novom prijestolnicom Kraljevine Italije.

Apeninski poluotok je u 19. stoljeću prije ujedinjenja Italije bilo podijeljeno na niz država i upravnih dijelova. Sjevernim dijelom vladala je Austrija, središnji dio bio je u sklopu Papinske Države, a južna Italija i Sicilija pripadale su španjolskoj dinastiji Bourbon. Pruska nije u to vrijeme imala udjela u vlasti na Apeninskom poluotoku.

Mirom u Parizu 1856. završio je Krimski rat. Dogovoreno je da će Crno more biti neutralna zona, a da Rusija ne smije više držati ratne brodove na Crnom moru.

Na čelo ujedinjenja došlo je Kraljevstvo Sardinije jer se njen predjesnik vlade Camillo Cavour uspio nametnuti kao sposoban političar, koji je savezom s Francuskom napravio prvi korak k ujedinjenju dva dijela Italije. Tako je prvo došlo do pripojenja sjeverne i središnje Italije Kraljevstvu Sardiniji.

Sultan Mahmud II. pokušao je svojim reformama obuhvatiti sva područja društva. Jedna od važnijih reformi bila je ukidanje janjičarskih odreda i uvođenje redovne vojske. Osim toga, modernizirao je upravo i radio na zakonima koji su trebali izjednačiti ljude pred zakonom.

Sultanove reforme nisu nailazile svugdje na dobrodošlicu. Tako je došlo do pobune velikaša s područja Bosne. Sultan je kako bi ugušio tu pobunu poslao svog vojnog generala Omera pašu-Latasa.

U 19. stoljeću dolazi do snažnog razvoja talijanske nacionalne svijesti te se zagovornici ujedinjenja italije pridružuju pokretu za ujedinjenje nazvanom risorgimento. Ovaj izraz označava \"preporod\", slično kao u hrvatskim zemljama.

Otto von Bismarck planirao je ujedinjenje Njemačke ostvariti \"krvlju i željezom\", što je značilo da će ratovati kako bi proveo ujedinjenje. Zato je dobio i nadimak \"željezni kancelar\".

Francuska nije imala želje uplitati se u ujedinjenje njemačkih zemalja, no bojala se da će ujedinjenje njemačke zemlje predstavljati veliku prijetnju jer će tako ujedinjenje biti moćne i imati veliki utjecaj.

Pruska vojska porazila je austrijsku vojsku u bitci kod Sadove 1866. godine. Ovim porazom Austrija je istisnuta iz procesa njemačkog ujedinjenja, a vodstvo je preuzela Pruska.