Novi apsolutizam. Hrvatski sabor 1861.

Unionistička stranka još je od zasjedanja sabora 1861. godine zagovarala ujedinjenje s Ugarskom bez prethodnih uvjetovanja Ugarskoj. Stoga su predstavnici te stranke i bili ti koji su išli na pregovore. Dijelom je to bilo u zato što su unionisti imali više zastupnika, što je omogućilo neometano sklapanje Hrvatsko-ugarske nagodbe.

Car Franjo Josip I. ukinuo je novi apsolutizam i proglasio novi ustav u mjesecu listopadu, zbog čega je njegov proglas poznat kao Listopadska diploma.

Zastupnici u Hrvatskom saboru nisu se slagali sa sadržajem Austro-ugarske nagodbe jer su Dalmacija i dio Istre pripale austrijskom dijelu Monarhije, a Hrvatska ugarskom dijelu. Tako su hrvatske zemlje bile razjedinjene.

Na zasjedanju Hrvatskog sabora prihvaćen je članak 42. prema kojem su Hrvatska i Ugarska trebale ponovno stupiti u državni savez, ali samo pod uvjetom da Ugarska prizna Hrvatskoj neovisnost, ravnopravnost i teritorijalnu cjelovitost.

Hrvatska je prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi trebala u zajedničku blagajnu davati 55% svih svojih prihoda. Tako je za vlastite poslove ostajalo samo 45% prihoda. Ovo je bilo financijsko potčinjavanje Hrvatske, zbog čega je došlo i do raznih pobuna protiv nagodbe, a na kraju i njene revizije.

O važnosti i značaju Josipa Jelačića govori to što je već 7 godina nakon njegove smrti (1866. godine) podignut njegov spomenik spomenik na glavnom zagrebačkom trgu. Danas se glavni zagrebački trg zove i njegovim imenom, a spomenik i dalje tu stoji, iako je bilo perioda kad je spomenik bio maknut.

Austrijsko-pruski rat vodio se 1866. godine oko dominacije u Njemačkoj. Nakon rata dominaciju u Njemačkoj konfederaciji stekla je Pruska, čime je oslabio i položaj cara Franje Josipa I.

Hrvatsko-ugarskom nagodbom isprva nije predviđeno rješenje pripadnosti Rijeke. No, pojavila se \"Riječka krpica\", dodatak Nagodbi, prema kojem je Rijeka pripala Ugarskoj.

Listopadskom diplomom obećano je da će se sazvati zemaljski sabori, među kojima i Hrvatski sabor. Tako se Hrvatski sabor sastao u travnju 1861. godine. Cilj zasjedanja bio je izabrati predstavnike za Carevinsko vijeće te odlučiti o budućnosti odnosa s Ugarskom i Austrijom.

Hrvatska je pod samostalnom upravom imala sudstvo, školstvo, unutarnju upravu i vjerska pitanja. Svi ostali poslovi više su se odnosili na financije i stoga je to Ugarska kontrolirala kao zajedničke poslove.

Ujedinjeno ministarstvo imalo je tri ministarstva: financija, vojske i vanjske politike. To su bili zajednički poslovi ujedinjene Monarhije.

Godinu dana nakon Austro-Ugarske nagodbe sklopljena je i Hrvatsko-ugarska nagodba, 1868. godine. Nastala je kao dogovor između Hrvatskog i Ugarskog sabora, a njome je uređen položaj hrvatskih zemalja u odnosu prema Ugarskoj.

Ban Josip Jelačić umire 1859. godine u Zagrebu. Do smrti je obnašao dužnost hrvatskog bana. Jelačić nije doživio slom apsolutizma

Ugarska nije poštivala jednakost Hrvatske i njenu autonomiju. Tako je u zajedničkoj vladi bio samo jedan ministar iz Hrvatske, što je govorilo o tome da se Ugarska nametala kao nadležna u više područja.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU), današnjim imenom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU), počinje djelovati kao znanstvena i umjetnička ustanova od 1866. godine. Kao glavni pokrovitelj istaknuo se Josip Juraj Strossmayer, a kao predsjednik Franjo Rački.

Dogovor kojim je nastala dvojna Austro-Ugarska Monarhija potpisan je 1867. godine. Sljedeće godine potpisana je i Hrvatsko-Ugarska nagodba.

Dogovorom ili nagodbom potpisanom između Austrije i Ugarske uveden je dvojni ili dualistički sustav vlasti. To je značilo da su u jednu državnu zajednicu ujedinjene Zemlje krune sv. Stjepana i austrijske zemlje. Neki poslovi bili su zajednički, a neki odvojeni.

Josip Juraj Strossmayer postao je đakovački biskup 1850. godine. U to vrijeme gradila se đakovačka katedrala, tako da je bio zadužen i za njenu gradnju. Poznat je kao pripadnik Narodne stranke i zalagao se za očuvanje samostalnosti i neovisnosti Hrvatske unutar saveza s Ugarskom.

Činovnici su nazivani Bachovi husari. Alexander Bach bio je ministar unutarnjih poslova u Monarhiji, ali i nositelj apsolutizma. Zbog zelenih odora koje su nosili, podsjećali su na vojne odore husara i zato su se  nazivali Bachovi husari.

Uvođenjem novog apsolutizma na području Monarhije počelo je i razdoblje germanizacije. Tako je njemački uveden kao službeni jezik 1854. godine.

Zbog strogog režima apsolutizma, rastao je otpor u Monarhiji. Car Franjo Josip I. zato je 1860. godine proglasio nametnuti ustav, čime je potvrđena jednakost svih ljudi pred zakonom i sazivanje zemaljskih sabora.

Josip Jelačić postao je ban 1848. godine, zahvaljujući Zahtijevanjima naroda. Kada je car Franjo Josip I. uveo apsolutizam, Jelačić je ostao banom, ali više nije imao ovlasti. Također, bio je odgovoran izravno caru, a ne Hrvatskom saboru.