Na drugom crkvenom saboru (928. god.) potvrđeno je da je splitski biskup poglavar hrvatske Crkve, a druga odluka je bila da se ukida Ninska biskupija.

Benediktinski red osnovan je u 5. st. u Italiji. Tako su iz Italije u 9. st. na prostor Hrvatske dolazili benediktinci, hrvatski vladari su ih podupirali i gradili im samostane.

Kako bi Hrvatsku vezao za Ugarsku crkveno, ugarski kralj Ladislav Arpadović je 1094. g. u Zagrebu osnovao Zagrebačku biskupiju i dao joj na kontrolu područje cijele Slavonije.

Biskup Grgur Ninski ima spomenik u Splitu koji je izgradio kipar Ivan Meštrović. Grgur Ninski zaslužan je za borbu za slavenski jezik i glagoljicu pa je dobio čast da ima spomenik.

O mogućnosti uspostave jedinstvene crkvene pokrajine i o izboru njezinog poglavara trebao je odlučiti crkveni sabor u Splitu (925. god.). Izabrali su splitskog biskupa za poglavara jer su ga smatrali nasljednikom tradicije i ugleda bivše rimske solinske nadbiskupije. Na to se žalio ninski biskup Grgur kao poglavar hrvatske Crkve.

Ninska biskupija je kao prva osnovana biskupija na prostoru Hrvatske bila važna i zato je ninski biskup Grgur imao kontrolu najvećeg dijela Crkve. Nakon 1. crkvenog sabora, titulu poglavara dobio je splitski nadbiskup.

Isprava nadbiskupa Felicijana iz 1134. g. svjedoči o osnutku biskupije u Zagrebu, tj. to je najstariji dokument koji spominje ovu biskupiju.

Crkvena organizacija na istočnoj obali Jadrana se obnovila za vrijeme kralja Tomislava, kada su dalmatinski gradovi došli pod njegovu upravu. O mogućnosti uspostave jedinstvene crkvene pokrajine i o izboru njezinog poglavara trebao je odlučiti crkveni sabor u Splitu (925. god.).

Iako je po geografskim granicama Crkva u Hrvatskoj trebala pripasti Istočnoj ili Pravoslavnoj Crkvi, na saboru 1060. g. odlučeno je da Crkva pripada Katoličkoj ili Zapadnoj Crkvi.

Nakon što je Tomislav ujedinio hrvatske zemlje, došlo je do potrebe da se izabere zajednički crkveni poglavar jer je stvorena jedinstvena crkvena organizacija. Zato je sazvan prvi crkveni sabor u Splitu 925. g. Na tom saboru kao crkveni poglavar za Hrvatsku odabran je splitski nadbiskup.

Pojam glagoljaši odnosi se na svećenike koji su u bogoslužju koristili slavenske jezike i glagoljicu. Nisu znali ili nisu htjeli koristiti latinski jezik, zbog čega su dolazili u sukob s vladarima i papom. Neki su hrvatski vladari, poput kralja Zvonimira, podržavali glagoljaše.

Kao tri najveće biskupije u Hrvatskoj isticale su se ninska i zadarska biskupija te splitska nadbiskupija. Pravo da postane crkveni poglavar pripalo je splitskom nadbiskupu.

Crkveni sabori održavali su se u splitskoj katedrali Uzenesenja Blažene Djevice Marije ili katedrali sv. Dujma. Katedrala je zapravo bila mauzolej cara Dioklecijana, pa je preobražena u crkvu.

Knezovi Trpimir i Branimir prvi su koji su imali dobar odnos s Crkvom. Branimir je imao dobar odnos i s papom što dokazuju papina pisma i kameni natpisi koji su pronađeni u brojnim crkvama. Danas je poznato takvih pet natpisa. Branimir se obvezao da će štititi Crkvu, širiti kršćanstvo i graditi crkve.

Glagoljica je slavensko pismo koje su krajem 9. st. donijeli učenici Konstantina i Metoda (grčki misionari) na područje današnje Češke. Za potrebe bogoslužja Konstantin (Ćiril) je sastavio pismo nazvano glagoljicu. Dio hrvatskih svećenika je prihvatio novo pismo, najprije u dalmatinskim gradovima.

Pape nisu dopuštali bogoslužje na slavenskom jeziku jer ga nisu razumjeli i bojali su se da se tako širi krivovjerje. Ako je manjak svećenika koji znaju latinski jezik, ipak bi se dopuštalo da drže misu na slavenskom jeziku.

Nakon što je na 1. crkvenom saboru odlučeno da je poglavar zajedničke crkvene organizacije u Hrvatskoj splitski nadbiskup, ninski biskup Grgur se požalio papi i održan je 2. sabor na kojem je potvrđeno sve s 1. sabora, a k tomu je ukinuta ninska biskupija.

Odluke sabora iz 1060. godine sažele su prijašnje odluke sa sabora da svećenici ne smiju koristiti slavenski jezik, pa je određeno da prije zaređenja svećenici moraju naučiti latinski. Uz to, određeno je da moraju biti u celibatu (ne smiju se ženiti i imati djecu) i da po uzoru na Katoličku Crkvu ne smiju imati dugu kosu i bradu (što su imali svećenici u Istočnoj Pravoslanoj Crkvi).

Nakon prva dva sabora u Splitu, održan je i treći sabor 1060. g. Na tom je saboru odlučeno da Crkva u Hrvatskoj pripada Katoličkoj Crkvi te da slavenski svećenici prije zaređenja moraju naučiti latinski jezik.

Nakon što je rat između Franačke i Bizanta završio mirom u Aachenu 812. g., hrvatske zemlje podijeljene su po interesnim zonama, kontitentalni dio pripao je Franačkoj, a južni dijelovi i Dalmacija Bizantu. Tako su franački misionari dolazili i pokrštavali sjeverne, kontinentalne dijelove Hrvatske, a na područje Dalmacije dolazili su bizantski misionari.

Na drugom crkvenom saboru (928. god.) potvrđeno je da je splitski biskup poglavar hrvatske Crkve, a druga odluka je bila da se ukida Ninska biskupija.

Trpimirova darovnica iz 852. g. dokument je u kojem se prvi puta spominje ime Hrvat. Osim toga, darovnica je dokaz da je knez Trpimir bio u dobrim odnosima s Crkvom jer je darovao posjed splitskom nadbiskupu.

Za vrijeme doseljavanja Hrvati su bili mnogobošci, što znači da su vjerovali u više bogova koji su predstavili prirodne sile i pojave. Nedugo nakon doseljavanja su se upoznali s kršćanstvom, koje se počelo širiti iz dalmatinskih gradova. No, Hrvati su sporo prihvaćali kršćanstvo jer se mnogo od njih nisu željeli odreći svojih starih vjerovanja. Tek početkom 9. st. počelo je brže prihvaćanje kršćanstva.

Na drugom crkvenom saboru raspravljalo se o uporabi slavenskog jezika koji papi nije bio razumljiv, pa je zahtijevao da se misa drži na latinskom jeziku. Međutim, često nije bilo dovoljno svećenika koji znaju latinski jezik pa bi u tim slučajevima papa ipak dopustio da se misa drži na slavenskom jeziku.

Crkvena organizacija na istočnoj obali Jadrana se obnovila za vrijeme kralja Tomislava, kada su dalmatinski gradovi došli pod njegovu upravu. O mogućnosti uspostave jedinstvene crkvene pokrajine i o izboru njezinog poglavara trebao je odlučiti crkveni sabor u Splitu (925. god.).

Na tekstu Bašćanske ploče iz 11. st. glagoljicom na hrvatskom jeziku napisano je ime kralja Zvonimira koij je darovao samostanu sv. Lucije na otoku Krku posjed. To svjedoči o dobrim odnosima koje je kralj Zvonimir imao sa svećenicima glagoljašima i da je podupirao glagoljicu i slavenski jezik.

Za vrijeme doseljavanja Hrvati su bili mnogobošci, što znači da su vjerovali u više bogova koji su predstavili prirodne sile i pojave. Nedugo nakon doseljavanja su se upoznali s kršćanstvom, koje se počelo širiti iz dalmatinskih gradova. No, Hrvati su sporo prihvaćali kršćanstvo jer se mnogi od njih nisu željeli odreći svojih starih vjerovanja. Tek početkom 9. st. počelo je brže prihvaćanje kršćanstva.

Za vrijeme doseljavanja Hrvati su bili mnogobošci, što znači da su vjerovali u više bogova koji su predstavili prirodne sile i pojave. Nedugo nakon doseljavanja su se upoznali s kršćanstvom, koje se počelo širiti iz dalmatinskih gradova.

Pokrštavanje Hrvata odvijalo se iz tri smjera. Prvi je bio iz Franačke preko franačkih misionara, drugi iz Italije dolaskom benediktinaca, a treći preko bizantskih misionara iz Bizantskog Carstva.

Biskupiju u Zagrebu je utemeljio 1094. godine ugarski kralj Ladislav Arpadović kako bi učvrstio svoju vlast.

Oko sredine 9. st. u Ninu je osnovana prva biskupija na području pod vlašću hrvatskih vladara. S obzirom na to da je to bila jedina biskupija na hrvatskom području, njezin poglavar se nazivao i \"biskupom Hrvata\". Ninska biskupija je dobila neovisnu crkvenu organizaciju.

O pokrštavanje Hrvata govori nam nekoliko sačuvana spomenika. Jedan od tih spomenika je Višeslavova krstionica.

Knez Trpimir podigao je prvi benediktinski samostan na prostoru Dalmacije u Rižinicama kraj Solina. Gradnja crkve dokaz je da je Trpmir prihvatio kršćanstvo i da ga je dalje širio među svojim stanovništvom.