Dubrovačka Republika

Rimsko ime Dubrovnika je Ragusium odnosno Ragusa.

Španjolska je kao najveća pomorska sila sklopila savezništvo s Dubrovnikom pa je to omogućilo širenje dubrovačke pomorske trgovine i na Atlantski ocean.

Zaštitnik grada Dubrovnika je sv. Vlaho. Sv. Duje je zaštitnik Splita a sv. Krševan je jedan od zaštitnika Zadra.

Najveći dio dubrovačkog gospodarstva se temeljio na tradicionalnoj proizvodnji i trgovini soli. Najviše soli se proizvodilo u solanama u Stonu, a najviše se prodavala u Bosni i Srbiji.

Glavni izvozni proizvod Dubrovnika je bila sol, koju su proizvodili u solani u Stonu.

Premještanje trgovačkih puteva iz Bosne prema Splitu je bio prvi korak slabljenja dubrovačke trgovačke moći. Glavni uzrok je opće premještanje trgovačkih puteva sa Sredozemnog mora na Atlantik nakon otkrivanja Amerike.

Fizičar i matematičar Marin Getaldić djelovao je u Dubrovniku i bavio se izučavanjem optike. Tako je konstruirao prvi dalekozor.

Dubrovčani su bili poznati kao trgovci posrednici. Naime, to je bila trgovina sa zaleđem. Neke bi proizvode prodavali, a neke nabavljali i dalje ih prodavali na zapad. Nabavljali su rudna bogatstva i stočne proizvode, a prodavali su sol, vino, obrtničke proizvode, drvo i robove.

Stradun ili Placa naziv je glavne dubrovačke ulice i glavnog okupljališta mjšetana. Statut Dubrovačke Republike odredio je kako moraju izgledati stambene zgrade pa sve izgledaju jednako.

Sredinom 15. st. Dubrovnik se prvi put naziva republikom. Što je dokaz o visokom stupnju samostalnosti Dubrovnika.

Početkom 13. st. Dubrovnik je došao pod vlast Venecije. To je ujedno i usporilo razvoj Dubrovnika.

Nakon sklapanja Zadarskog mira, Dubrovnik je priznao vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I.

Dubrovnik se očuvao od Osmanskog osvajanja time da su Osmanskom Carstvu plaćali određenu godišnju svotu zlatnih Dukata. S time su Dubrovčani sačuvali svoju slobodu.

Vlast u Dubrovniku je bila u rukama najuglednijih plemićkih obitelji, vlastelama. Iz njihovih redova su se imenovali članovi Velikog vijeća.

Iako se o Dubrovniku kao o Republici govori i prije, službeno je naziv Dubrovačka Republika poznat od 1441. godine. Republika se protezala od poluotoka Pelješca do Boke Kotorske.

Temelj moći Dubrovnika je bila trgovina. Već od 12. st. Dubrovnik je razvio živu trgovinu sa ostalim zemljama. Dubrovnik je bio jedini grad koji je imao Papinu dozvolu za trgovanje s muslimanskim zemljama.

Dubrovnik je tijekom 16. st. dostigao svoj najveći procvat. U 16. st. dubrovačko pomorstvo je bilo na vrhuncu, a trgovačka flota je brojila između 170 i 200 brodova.

1667. god. Dubrovnik je pogodio razoran potres. Posljedica potresa je izbijanje požara koji je harao punih 20 dana u gradu. Razaranje grada zbog potresa i požara je u konačnici doveo do sloma Dubrovačke trgovačke moći te na kraju i do propasti Dubrovačke Republike.

Najstarija povijest grada Dubrovnika slabo je poznata. Uglavnom znamo da je Dubrovnik na početku priznao vrhovnu vlast Bizanta.

Vlastela odnosno ugledni plemići imali su svu vlast u Dubrovniku. Pučani ili plebejci nisu imali vlast, ali su brojni bili utjecajni jer su se obogatili trgovinom.

Ruđer Bošković i Marin Getaldić dva su važna i poznata dubrovačka znanstvenika. Ruđer Bošković bavio se fizikom, astronomijom, matematikom i filozofijom. Po njemu je nazvan i najveći hrvatski znanstveno-istraživački centar Institut Ruđer Bošković u Zagrebu.

Stonska solana je bila pod vlasništvu Dubrovnika. Ston se nalazio na teritoriju Dubrovačke Republike kojoj je pripadao teritorij od Cavtata do Neuma, cijeli poluotok Pelješac te otoci Lastovo, Mljet i dr.