Društvo na hrvatskome prostoru u srednjem vijeku

Žene su često umirale u mladoj dobi jer su rađale više puta, a izmorene porodima bi umirale jer medicina tada nije bila razvijena. I djeca su brzo umirala pa nije došlo do povećanja broja stanovnika na području Hrvatske do 11. stoljeća.

Najveća hrvatska kneževina nazivala se Hrvatska ili Primorska Hrvatska. Svaka je kneževina imala svog kneza, a bila je podijeljena i na županije na čelu sa županima.

Prve kuće građene su od drveta, u Dalmaciji su ponekad građene od kamena, ali bile su slabije kvalitete. Hrvati su za gradnju naselja koristili i antičke građevine. Od kamena su građene važnije građevine.

O doseljavanju Hrvata znamo vrlo malo. Iz izvještaja bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz 10. st. saznajmo da su Hrvati došli iz \"Bijele Hrvatske\".

Najmoćnijom osobom nakon kralja bio je ban. On je ispočetka upravljao Likom, Gackom i Krbavom.

od 10. st. hrvatski vladari su nosili titulu \"rex\", koji na hrvatskom prevodimo riječju \"kralj\".

Kako je poljoprivreda postala glavno zanimanje Hrvata, trebalo je dovoljno zemlje za tu djelatnost. Zemlja nije bila u vlasništvu pojedinca, nego je bila zajednička. Svake se godine dijelila ždrijebom tako što bi svatko dobio onoliko zemlje koliko mu je potrebno.

U 9. st. hrvatski vladari su nosili titulu \"dux\" ili \"comes\", koje na hrvatskom prevodimo riječju \"knez\".

Pod franačkim utjecajem Hrvati su se počeli u 9. st. ujedinjavati pa su tako nastale prve hrvatske kneževine.

Konstantin Porfirogenet naveo je 11 hrvatskih županija: Hlijevansku (Livno), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku i Ninsku.

Teorije o doseljenju Hrvata govore da su Hrvati doselili u Dalmaciju i tamo se pomiješali s romaniziranim starosjedilačkim stanovništvom.

Neposredno po svom doseljavanju Hrvati su živjeli okupljeni u manje plemenske zajednice.

Samostanske isprave opisuju samostanske posjede i imovinu te navode i neslobodne seljake (robove) koji su bili dio imovine samostana. Njih su vladari i velikaši darivali samostanima zajedno sa zemljom.

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svome djelu \"O upravljanju carstvom\" iz 10. stoljeća donosi najstariji zapis o Hrvatima na području današnje Hrvatske. Smatrao je da su Hrvati došli s područja između Karpata i Baltičkog mora.

Feudalizam se razvio zbog vlasničkih odnosa nad zemljom. Zbog franačkog utjecaja koji se osjetio u hrvatskim kneževinama, u 11. stoljeću je i na tom prostoru došlo do razvoja feudalnih odnosa.

Franački izvori spominju prve dvije kneževine:

• Donja Panonija (zapadna Slavonija) i
• Hrvatska (Primorje i Dalmacija).

U 11. stoljeću je došlo do širenja trgovine robljem, tj. robovima. Posebno je ta trgovina bila razvijena u gradovima na Sredozemnom moru jer su se robovi prevozili pomorskim putem. U ropstvu se moglo završiti zbog dugova, kao ratni zarobljenik ili zbog siromaštva.

Hrvati su se po dolasku u novu domovinu prvo bavili stočarstvom. Kada su prešli na sjedilački način života počeli su se baviti i poljoprivredom.

Vjeruje se da su Hrvati i Slaveni u Panoniji i Dalmaciji spaljivali svoje mrtve, a s njima i vrijedne predmete. Stoga ne postoji puno materijalnih izvora iz 7. i 8. stoljeća.

Zahvaljujući brojnim arheološkim istraživanjima, koja su urodila brojnim nalazima, poznato je kako je izgledalo oružje hrvatskih vojnika u srednjovjekovnoj Hrvatske. Hrvatski vojnici su bili naoružani dugim mačem, kopljem, lukom i strjelicama te su koristili okrugli štit i kacigu. A konjanici su imali i ostruge.

U novoj domovini Slaveni i Hrvati su zatekli starosjedioce, romanizirano domaće stanovništvo.

Hrvatska je bila podijeljena na županije, kojima je upravljao župan. Konstantin Porfirogenet naveo je 11 hrvatskih županija: Hlijevansku (Livno), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku i Ninsku.

O položaju žene u srednjovjekovnoj Hrvatskoj nemamo puno izvora. Rijetki povijesni izvori spominju samo žene visokog ranga.

Hrvati su kao i brojna plemena u srednjem vijeku selili u potrazi za stalnim boravištem. Stoga su živjeli kao nomadi dok nisu došli u Hrvatsku. Tada prelaze na sjedilački način života i osnivaju prve stalne zajednice i naselja.