Atmorsfera je sastavljana od smjese plinova koji obavijaju Zemlju. To je sloj debljine oko 100 km koji nije svugdje jednako gust. Gustoća atmosfere s visinom opada. U atmosferi se nalazi i vodena para koja strujanjem zračnih masa prelazi velike udaljenosti.

Vodena para, ugljikov dioksid, ozon, metan su neki od stakleničkih plinova. Staklenički plinovi uzrokuju efekt staklenika tako da se Sunčeve zrake odbijaju od njih natrag prema Zemlji i pri tome je dodatno zagrijavaju. Staklenički plinovi propuštaju Sunčevo zračenje prema Zemlji, ali zaustavljaju zračenje topline sa Zemlje u svemir.

Atmosfera je smjesa plinova nakon koje započinje svemir. Štiti od štetnog Sunčevog zračenja. Ona zaustavlja zrake ili reflektira ih natrag u svemir. Najvažniji zadatak atmosfere je osiguravanje povoljnih uvjeta za život na Zemlji.

Zbog stakleničkih plinova Sunčeve zrake se reflektiraju natrag na Zemlju i pri tome se toplina zadržava i dolazi do zagrijavanja atmosfere i Zemlje. Taj efekt se naziva efekt ili učinak staklenika. Zbog stakleničkih plinova učinak staklenika se sve više povećava.

Zrakoplovi uglavnom lete na visini od oko 10 km. Tlak atmosfere na toj visini je jako nizak, stoga se tlak u kabini zrakoplova mora umjetno održavati na razini istoj kao i na površini Zemlje. U slučaju pada tlaka putnici stavljaju maske s kisikom, a zrakoplov se spušta na visinu na kojoj je disanje moguće.

Atmosfera je smjesa plinova nakon koje započinje svemir. Ovo je sloj debo oko 100 km, a štiti od štetnog Sunčevog zračenja. Ona zaustavlja zrake ili reflektira ih natrag u svemir. Najvažniji zadatak atmosfere je osiguravanje povoljnih uvjeta za život na Zemlji.

Venera ima jako gustu i debelu atmosferu koja zadržava jako veliku količinu topline (efekt staklenika je jako izražen). Temperatura površine Venere iznosi i do 480 stupnja.

Mars ima jako tanku atmosferu koja ne zadržava toplinu. Temperatura površine Marsa je jako niska i ima jako veliki raspon (oko -143 stupnja tijekom zime i oko 27 stupnja ljeti).

Veliki dio Zemlje prekrivaju mora i oceani. Gotovo 3/4 prekriveno je morem i oceanima, a kopnena staništa zauzimaju nešto malo više od 1/4 površine Zemlje.

Umjetni sateliti su ljudske letjelice koje kruže oko Zemlje pritom snimajuću površinu planeta, zračenja i signale. U orbiti Zemlje nalazi se oko 6 do 8 tisuća satelita, od kojih veliki broj nije aktivan.

Većina topline koja dođe na Zemlju, odbija se od Zemlje i vraća se u svemir.

Planet Zemlja je složen sustav koji se sastoji od različitih područja. Budući da je složen sustav, promjene koje se dogode na jednom dijelu Zemlje, utjecat će na drugi dio Zemlje.

Meteorid je svemirsko tijelo koje se nalazi u Svemiru u blizini Zemlje. Meteorit je svemirsko tijelo koje je palo na Zemlju, a meteor je svemirsko tijelo koje je ušlo u Zemljinu atmosferu i pri tome izgara. Meteoridi su uglavnom veličine oko 1 m te potpuno izgore prilikom ulaska u atmosferu. Samo veći \"prežive\" i njihov mali dio padne na površinu Zemlje.

Najviše količine vode isparava iz mora i može se prenijeti zračnim strujama sve do udaljenih kontinentalnih masa gdje pada na površinu Zemlje u obliku kiše.

Sve je građeno od sitnih čestica koje se spajaju i grade veće tvari. Čestice imaju različita svojstva i veličine. Spajanjem čestica nastaju različite tvari koje grade živu i neživu prirodu. Ovo su oku nevidljiva tijela koja imaju svoju masu i volumen.

Prva zadaća atmosferskog omotača je održavanje uvjeta na Zemlji u povoljnom stanju i zaštita. Ona reflektira štetne Sunčeve zrake i zaustavlja svemirska tijela poput meteorida - velika većina ih izgori u atmosferi prije nego uspiju doći do Zemlje.

Svijetla pruga nastala izgaranjem svemirskog kamenja u Zemljinoj atmosferi naziva se zvijezdom padalicom ili meteorom. Meteor kada padne na Zemlju naziva se meteorit.

Asteroidi su nebeska tijela koja su veća od meteorida. Oni prolaze kroz atmosferu i prilikom udarca u površinu Zemlje stvaraju velike kratere. Udarac velikog asteroida uzrokovao je velike promijene u klimatskim uvjetima na Zemlji i pridonio izumiranju dinosaura.

Oblaci se nalaze na visini do 10 km od površine Zemlje. Neki tanki ledeni oblaci mogu biti i na većim visinama. Oblake po visini na kojoj se nalaze dijelimo na niske, srednje i visoke; a po svojstvima ih dijelimo na nimbus, kulumus, stratus i cirus.

Mjesec nema atmosferski omotač oko sebe te prilikom sudara sa svemirskim tijelom dolazi do izravnog udara u površinu Mjeseca. Na mjestu udara nastaje krater.