Srednjovjekovno društvo - seljak, plemić i građanin

Vitez ili ratnik konjanik postaje glavna udarna snaga srednjovjekovne vojske, a on je prije svega profesionalni ratnik na konju. Vitezovi su uz dobro oružje i konja imali i pomagače, to jest štitonoše koji su se brinuli o opremi i pomagali vitezu u pohodima.

Feudalna renta ili prihod kmetovi su davali gospodaru za ustupljenu zemlju i zaštitu, a ona je mogla biti radna, naturalna i novčana. Radna renta ili tlaka sastojala se u obvezi kmeta da određeni broj dana obrađuje i radi na alodiju. Naturalna renta označava dio proizvoda koje kmet daje feudalcu. S razvojem trgovine umjesto proizvoda kmet feudalcu daje i novac, a takav oblik rente se naziva novčana renta.

U Srednjem vijeku dolazi do pojave prvih većih gradova, najčešće na mjestima sjecišta trgovinskih pravaca. U njima su se građani bavili obrtom i trgovinom, a oni su bili slobodni ljudi, dok je grad imao vlastito pravo i sudstvo.

U ranome Srednjem vijeku većina stanovništva živjela je na selu jer se gradovi još nisu u potpunosti razvili. Tek krajem Srednjeg vijeka povećava se broj građana zbog razvoja trgovine i obrta.

Crkva je za svoju djelatnost od kmetova dobivala crkveni porez, tkz. crkvenu desetinu, dok je vlastelin svećeniku davao kuću i komadić zemlje koji je obrađivao kako bi uzgojio hranu.

Feudalizam je društveno uređenje u Srednjem vijeku koje je dobilo ime po feudu ili zemljišnom posjedu koji postaje temelj novog društva. Feudalno društvo nastavlja se razvijati i u novom vijeku.

U alodij spada dio zemljišta na kojem živi feudalac koji ima vlastite kmetove koji se brinu o alodiju u vidu radne rente. Suprotno od alodija bilo je selište gdje žive seljaci.

Radna renta se još naziva tlaka, a označava obradu vlastelinova zemljišta, tj. kmetovi su morali određeni broj dana raditi na gospodarevu alodiju. Uz tlaku kmetovi su imali naturalnu i novčanu rentu.

Feudalna renta ili prihod kmetovi su davali gospodaru za ustupljenu zemlju i zaštitu, a ona je mogla biti radna, naturalna i novčana. Radna renta ili tlaka sastojala se u obvezi kmeta da određeni broj dana obrađuje i radi na alodiju. Naturalna renta označava dio proizvoda koje kmet daje feudalcu. S razvojem trgovine umjesto proizvoda kmet feudalcu daje i novac, a takav oblik rente se naziva novčana renta.

Feudalizam je nastao u ranome srednjem vijeku u Franačkoj, gdje je većina stanovnika živjela u seoskim općinama unutar kojih je prevladavalo zajedničko vlasništvo nad zemljom, pašnjacima i pumama.

Građani su se najviše uz obrt bavili trgovinom, a sami su gradovi nastajali na sjecištima trgovinskih pravaca. Od trgovine su se građani često i bogatili stvarajući poseban sloj bogataša ili patricija.

Razvojem gradova mnogi su se građani obogatili trgovinom, čineći tako viši sloj građanstva ili patricije. Oni su najčešće i upravljali gradovima, a neki su bili plemićkog podrijetla. Ostali građani ili pučani često su se bunili protiv načina vladanja patricija zbog čega su često izbijale i pobune u gradovima.

Kmetska služba prenosila se iz generacije u generaciju, tj. bila je nasljedna, a također je bila i doživotna. Tek pred kraj novog vijeka kmetovi su mogli postati slobodni seljaci.

Odnos senior-vazal pojavili su se upravo oko feuda ili zemljišnog posjeda. Senior je štitio i pomagao vazala, dok je vazal za uzvrat obavljao rentu senioru.

Alodij ili vlasništvo feudalca je nasljedno imanje slobodno od svih davanja i dužnosti. Alodiji tako postaju obiteljska dobra pa se u hrvatskim pisanim spomenicima upotrebljavaju za alodij i pojmovi poput \"plemenšćina\" ili \"bašćina\".

Svako selo je imalo svećenika čija je dužnost bila držanje crkvene službe, molitva te pogrebi, vjenčanja i krštenja. Vjera je u srednjem vijeku zauzimala važno mjesto u seoskoj svakodnevici pa je i položaj svećenika u selu bio izuzetno važan. Za svoju djelatnost Crkva je od kmetova dobivala crkveni porez, tzv. crkvenu desetinu.

Kralj je bio na vrhu tkz. \"feudalne piramide\" i vrhovni senior. On jedini nije bio vazal drugome senioru, dok je imao mnogo vazala, najčešće čelnike velikih plemićkih obitelji.

Komune se razvijaju u 11. i 12. stoljeću, a u najširem smislu riječi označava organiziranu solidarnu skupinu ljudi povezanu zajedničkim interesima.